PROMOCIJA KNJIGE ZORANA JELIĆA

“SVJETLA IZNAD ARHANGELSKA” U KUĆI MILANOVIĆA

Razgovarala: Neda Gavrić

Postoje priče koje nastaju iz mašte, ali i one koje počinju kao porodično sećanje, decenijama skrivena tajna ili pitanje na koje vreme nije dalo odgovor. Upravo iz takvog spleta ličnog i istorijskog, stvarnog i umetničkog, nastao je roman „Svjetla iznad Arhangelska“, književni prvenac koji kroz sudbinu jedne porodice otvara pitanja pamćenja, identiteta, istorijske nepravde i odnosa prema prošlosti.

Autor romana, Zoran Jelić, po obrazovanju i profesionalnom opredeljenju dramaturg i scenarista, u ovoj knjizi spaja iskustvo dramskog pripovedanja sa slobodom proznog izraza, gradeći priču u kojoj se prepliću porodične tragedije, političke represije, vera i potraga za istinom. Od Banjaluke i Markovca do dalekog severa Rusije, „Svjetla iznad Arhangelska“ vode čitaoca kroz različite vremenske i geografske prostore, ali i kroz duboko lična preispitivanja o tome koliko prošlost oblikuje naše živote i da li je moguće pronaći smisao u nasleđu stradanja.

Povodom predstojeće promocije romana u Kući Milanovića u Banjoj Luci, u četvrtak 5. novembra u 19 časova, razgovarali smo sa autorom o porodičnoj priči koja je bila početna iskra za nastanak knjige, književnim i istorijskim inspiracijama, simbolici Arhangelska, ali i o snazi književnosti da sačuva od zaborava sudbine ljudi i događaje koji su obeležili našu prošlost.

Vaš prvi roman „Svjetla iznad Arhangelska“ donosi priču o porodičnim tragedijama, pamćenju i tajnama koje decenijama ostaju skrivene. Kako je nastala ideja za ovu priču i šta Vas je podstaklo da upravo nju izaberete za svoj književni prvenac?

Prvi dio priče koji počinje od retrospekcije inspirisan je stvarnim događajima iz moje porodice. Naime, negd‌je oko 2000. ili 2001. god, moj deda je primio poziv nepoznate starice koja je rekla da zna gd‌je je pokopan njegov rođeni brat (moj deda – stric), koji je sredinom pedesetih godina prošlog vijeka ubijen od strane Udbe. Moj otac i deda su otišli na lokaciju, otkopali mog deda – strica i prenijeli na lokalno groblje u selo Markovac kod Čelinca. Nedugo potom, starica koja je to javila, upokojila se, možda čak i istog dana kada je stric sahranjen na groblju. Poslije smo saznali da je ta starica bila u ljubavnoj vezi sa mojim stricem, te da mu je pomagala dok se krio od komunističke vlasti, jer je on tokom Drugog svjetskog rata bio pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini. Drugi dio priče je inspirisan događajima iz života našeg velikog pisca Dragoslava Mihailovića. Ti događaji su mi poslužili samo kao osnova da u svojoj stvaralačkoj mašti, putem umjetničke transpozicije, napravim jednu autentičnu priču.

Roman je prvobitno nastao kao scenario za dugometražni igrani film, koji je 2024. godine izabran na konkursu Filmskog centra Republike Srpske. U kom trenutku ste osetili da ova priča treba da dobije i svoj književni život? Koliko se roman razlikuje od prvobitne scenarijske verzije?

Kada sam se prvi put susreo sa Crnjanskim, toliko su mi se svid‌jeli njegovi romani, i uopšte njegovo cjelokupno d‌jelo, da sam i sam poželio da jednog dana napišem roman. Rekao sam sebi, ako pisanje proze može da bude ovako zavodljivo, moraću jednom da napišem roman. Nisam znao ni kako ni kada će to da bude. Tek kada sam napisao scenario „Svjetla iznad Arhangelska“ shvatio sam da je to idealna građa za roman, i tako je sve krenulo.

U središtu priče je Rastko Janković, čovek koji, nakon tajanstvenog poziva i otkrivanja dosijea tajne službe, počinje da preispituje prošlost svoje porodice. Šta Vas je posebno privuklo motivu porodičnih tajni i koliko prošlost, čak i kada pokušavamo da je potisnemo, određuje naše živote?

Pa, sam događaj koji se desio u mojoj porodici je toliko snažan, da je prosto nemoguće da čovjek ne počne da razmišlja o tome. Postojala je ta neka priča u mojoj porodici o mom deda – stricu koji se borio kao pripadnik jednog ogranka Jugoslovenske vojske u otadžbini, te da je ubijen od strane Udbe, ali tek kada se ta starica javila, kada se saznalo gd‌je je ubijen i pokopan, isplivale su još neke informacije koje nismo znali. Priča je počela da se raspliće, a ja sam u nekom momentu to doživio i kao neku vrstu simboličkog poziva, ili misije, da se ta priča ispriča. Takođe, sam život Dragoslava Mihailovića, i čitava ta prošlost, ako se ne shvati na pravi način, a to je da je taj sistem bio negativan po srpski narod, nećemo moći shvatiti sadašnjost u kojoj živimo, i postoji opasnost da napravimo iste greške. Jer, sadašnjost koju živimo je upravo iznjedrila prošlost.

U romanu se prepliću Beograd, Markovac i daleki sever Rusije. Kakvu simboliku nosi Arhangelsk i zašto ste upravo taj geografski prostor odabrali za jednu od ključnih tačaka priče?

Arhangelsk i Rusija su treći dio priče, koja je na neki način proizišla iz prve dvije priče kao logičan umjetnički – transponovan rezultat. Poslije svega što je proživio, glavni junak, Rastko, u Rusiji vidi spas, ali ne kao fanatičan, propagandno – ostrašćen rusofil, već kao racionalan rusofil. To se nekako prirodno nameće kao zaključak kroz sve što je prošao u životu. Pritom, priča, kako u retrospekciji tako i u sadašnjosti, počinje od njegove zavjetne slave Aranđelovdan, a sam Arhangelsk je grad koji je nastao širenjem oko srednjovjekovnog manastira posvećenog Sv. Arhangelu Mihailu, pa otud naziv – Arhangelsk. Simbolički, sam arhanđel Mihailo je njegov anđeo čuvar koji ga vodi od slave u prošlosti kroz sva ta stradanja, zatim od slave u sadašnjosti gd‌je najavljuje spas, odnosno gd‌je se vidi da je sve što je prošao rezultat nekog božijeg promisla i puta do grada koji je zapravo posvećen samom arhanđelu Mihailu – njegovoj porodičnoj slavi. Taj grad je i luka na dalekom sjeveru Rusije, pa to ima i još jednu više simboličku notu. Dok sama polarna svjetlost koja se pojavljuje iznad grada, poetički je lajtmotiv koji se provlači od samog početka kada se u Banjaluci pojavljuje aurora borealis 1938. godine, što je istorijski fakt.

Vaš roman otvara teške teme ratnih stradanja, političke represije, vere i lične borbe. Kako ste pronalazili ravnotežu između istorijskih okolnosti i intimne, porodične priče, a da pritom ne izgubite čoveka i njegove unutrašnje dileme iz središta pripovedanja?

 Da sam po svaku cijenu htio da prikažem u prvom planu negativne pojave određene epohe, bojim se da bi se moja priča pretvorila u neku vrstu ideološkog pamfleta, što mi nikako nije bio cilj. Cilj je bio da prije svega prikažem tragičnu sudbinu jedne porodice, odnosno pojedinca koji se, sticajem okolnosti, zadesio u jednoj epohi. Shodno tome, došao sam do zaključka da će se takva priča morati strukturalno razvijati samo kroz elemente žanra, u ovom slučaju elemente političkog trilera, porodične istorijske drame itd. Sljedstveno tome, uspio sam da ispričam tragičnu priču jedne porodice a da istovremeno kritika i negativne pojave te epohe dođu kao rezultat korišćenja strukture elemenata žanra. Rezultat toga je paradoksalna situacija: razbijanje ideološke indoktrinacije jedne epohe.

Kao dramaturg i scenarista, navikli ste da priču gradite kroz slike, dijaloge i dramske situacije. Šta Vam je pisanje romana omogućilo, a što scenario ne može u istoj meri — i da li ste tokom rada na knjizi otkrili neku novu stranu sebe kao autora?

Omogućilo je veliku slobodu u izražavanju, prije svega. Scenario je predložak za film, pa je utoliko sterilniji od drugih formi, odnosno imate neka zanatska ograničenja kojih morate da se pridržavate. Kada sam transponovao scenario u roman, ja sam sve te slike, nekako nenamjerno, pretvorio u neku vrstu poetske vizuelnosti, a opet iskustvo dinamike scenarija mi je poslužilo da razbijam eventualne poetičke digresije kojima bih mogao da opteretim čitaoca. Nus pojava toga je bilo to što sam time nekako uspio da izgradim svoj autentičan stil kada je prozno pisanje u pitanju. I upravo je to ona nova strana sebe koju sam spoznao.

Publika Vas poznaje i kroz projekat „Iza razglednice“, u kojem otkrivate manje poznate istorijske priče o Banjaluci. Koliko su istraživanje prošlosti i otkrivanje zaboravljenih sudbina zajednički imenitelji Vašeg književnog i dokumentarnog rada? Postoji li neka priča iz istorije Banjaluke koju biste jednog dana želeli da pretočite u roman ili film?

To je ključno, zato što sam se i sam, prije nastanka scenarija „Svjetla iznad Arhangelska“, bavio nekom vrstom istraživačkog rada, konkretno tematikom Golog otoka iz knjiga pisca Dragoslava Mihailovića, pa je rezultat toga, zajedno sa ubacivanjem elemenata porodične priče, nastala ideja za taj scenario. Sve te priče iz istorije Banjaluke koje obrađujem na svom nalogu „Iza razglednice“ su na sličan način inspirativne, i moguće je da se kroz neku vrstu sublimacije unutar moje stvaralačke mašte, nekad razvije i neki roman ili scenario.

Predstojeća promocija u Kući Milanovića u Banjaluci prilika je da roman predstavite banjalučkoj publici. Šta za Vas lično znači susret sa čitaocima u gradu iz kojeg dolazite i šta biste voleli da publika ponese sa sobom nakon razgovora o knjizi?

Znači mi zaista mnogo, jer je u pitanju moj grad i moji sugrađani. Ali, u suštini, tu ne pravim razliku među gradovima i mjestima, jer mi je cilj da naši ljudi generalno ponesu sa sobom osjećaj da mi kao društvo zaista imamo jako mnogo razloga, povoda i nadahnjujućih događaja da ispričamo snažnu priču, bez obzira iz kojeg smo dijela naše zemlje. Raduje me mnogo što je moja prva promocija upravo u Kući Milanovića, jer je to jedan kulturno – istorijski spomenik, i kao takav je idealan za kulturne događaje, a to je za mene veliko zadovoljstvo i čast.

Organizatori ovog kulturnog događaja srdačno vas pozivaju na promociju knjige “Svjetla iznad Arhangelska” autora Zorana Jelića koja će se održati u četvrtak 05.novembra 2026. u Kući Milanovića u Banjoj Luci, sa početkom u 19 časova. DOBRODOŠLI!