ZA RAZUM I DUŠU
(Ilija Šaula: Misaoni horizonti, „Književni esnaf“, Baograd, 2026)
Piše: Ranko Pavlović
U ediciji „Reč i smisao“ beogradske izdavačke kuće „Književni esnaf“ objavljena je vrlo zanimljiva knjiga Misaoni horizonti Ilije Šaule, pjesnika, proznog pisca, esejiste, neumornog u popularisanju književnosti, meni posebno poznatog po izvrsnom romanu Midar i knjizi kratke masaono-lirske proze Bulevar svetlosti, koju je sam autor okarakterisao kao „promisli o životu“. U najnoviju knjigu Šaula je uvrstio tridesetak kraćih proza, razvrstavši ih u sedam ciklusa. Čitalac će, uvjeren sam, u tim kratkim prozama prepoznati brižljivo pisane eseje, ponegdje i elemente priče, čak i pjesme u prozi.
U Misaonim horizontima čitaoca čekaju na jednostavan način saopštene znalački oblikovane misli koje u sebi sadrže i prikrivene pouke i poruke, protkane upečatljivim lirskim slikama. Očigledno je da je autor dobar poznavalac filozofije i drugih društvenih i prirodnih nauka. On, međutim, stečena znanja ne preobličava u svoje tekstove, nego mu ona služe kao podloga za njegova svježa i originalna promišljanja života. Tako, recimo, u eseju „Dijalog s autorom“ kaže da kad otvori knjigu čini mu se kao da je otključao vrata neke tajne sobe, jer za njega je čitanje „više od intelektualne radnje, ono je čin približavanja, ulaska u tuđi svet, u tuđi jezik, u tuđu tišinu“, a ulazk u književnost je, kako kaže u naslovu eseja, putovanje bez pasoša.
Život bez paradoksa bio bi pomalo isprazan, jer paradoks provocira, navodi na traganje, na traženje odgovora. Spoznaja značenja nekog paradoksa koji je „rascep u logici, mesto gde se razum sapliće“, ili samo traganje za značenjem, otkriva nam neke nove dimenzije i tako obogaćuje naš umni život, da ne kažem intelektualni nivo. Neznanje je – evo nove biser-misli – neobrađeni prostor uma ili neka njiva prije nego što uđu u nju oni koji će je obdjelavati. Koliko god je ono meta manipulacije, toliko je i korisno, jer podstiče na intenzivno traženje odgovora.
Tišina je čest motiv u ovim esejima. Ona je prisutna od Postanja, blagodet je koja nam je data, a drugo je pitanje znamo li u nju uroniti i jesmo li sposobni da se hranimo njenom ljekovitošću. „Kreativnost često nastaje iz tišine prouzrokovane otporom i revoltom, iz prostora oslobođenog buke, zamora i preopterećenosti. Snaga se ne meri količinom, već jasnoćom, a jasnoća dolazi kada odbacimo višak“, piše Šaula u eseju „Snaga odbacivanja – vrlina koja gradi“. Nešto kasnije, u eseju „Treće doba“, čitamo da u „tišini godina, kao u šumi nakon kiše, otkrivamo dubinu duševnog mira“. U tišini najlakše spoznajemo svoj identitet koji nikako nije i ne smije biti jednosmjerna ulica nego ga moramo posmatrati kao čvorište mnogih puteva.
Jezik koji „otkriva ono što se krije iza zavese“ i kultura u svim svojim manifestacionim oblicima i na svim meridijanima, teme su koje privlače posebnu pažnju ovog svestranog stvaraoca. U borbi između površinskog poimanja i vječnosti istine u kulturi i umjetnosti, u ovom vremenu s izraženim potrošačkim obilježjima, ipak su brojniji umetnici koji svijetu koji stvaraju u svojim djelima daju autentičan pečat našeg vremena. „U toj buci, u toj konfuziji, u tom tržišnom haosu, nastaju dela koja nose istinu epohe“, piše Šaula. S podjednakom pažnjom pisac razmatra fenomene kulturnog identiteta u, na primjer, velikim američkim gradovima i u svojoj zavičajnoj Krajini. S posebnom ljubavlju piše o ojkači. „U krajevima gde su Srbi Krajišnici vekovima čuvali svoje ognjište, gde se vetar prelama preko brda kao da nosi poruke iz davnina, ojkača je opstala kao glas koji ne pripada samo zemlji. Ojkača je, kako su govorili stari, odjek praiskre, praiskonskog izvora iz kojeg je čovek došao na planetu, i u kom se čuva tajna njegovog unutrašnjeg ritma“, samo su neke misli u eseju „Ojkača – glas iz praiskre“.
Ni čovjekovu slobodu, u svim manifestacionim oblicima i na svim tačkama zemaljske kugle, Ilija Šaula ne ostavlja po strani. Nije, po njemu, samo pravo da se nešto kaže znak slobode govora, nego je u svemu tome od izuzetne važnosti i moć (moglo bi se dodati želja, volja) da se čuje na pravi način to što je izgovoreno, a upravo je između ta dva pojma, prava da se kaže i volje da se to čuje, i u zemljama koje se zaklinju u demokratiju, veliki jaz. „Mediji, nekoć bastion istine, sve češće izgledaju kao korporativne ekspoziture, zarobljene između nalogodavaca i uredničke bojaznosti („Svet traži da mu vratimo glas“).
Autor vješto i smisleno u kohezionu cjelinu dovodi mnoge društvene pojmove koji svoj puni smisao dobijaju tek kada se razmatraju ili samo posmatraju u međusobnoj povezanosti. Tako, na primjer, u eseju „Nevidljivo – svedok prisutnosti duše“) nailazimo i na ovu misao koja tek u dubljem promišljanju i te kako ima veze sa slobodom misli: „U eri instant komunikacije, neuhvaćeni trenuci postaju najautentičniji znakovi postojanja. Odsustvo je često otpor ili tiho odbijanje da se bude zabeležen, klasifikovan, preveden u metapodatke.“ Ova sentenca istovremeno sadži u sebi i besmisao naše pasivnosti i tolerancije, na jednoj strani, i smisao borbe da uspostavljamo komunikaciju sa drugima i sa samim sobom, na drugoj. Da li nam je u ostvarivanju želje da uspostavimo nove društvene odnose u kojima će čovjek biti u punoj mjeri SVOJ potreban novi društveni dogovor? Šaula na to pitanje ima sasvim jasan odgovor: „Tek u društvu koje je dovoljno hrabro da prigrli sopstvene nemire kao što pučina prihvata oluje, rađa se kultura koja ima snagu da postane most, natopljena onom iskonskom solju koja čuva identitet od zaborava. („Između moći i odgovornosti – put ka novom društvenom dogovoru“). Dakle, za ono što nam se čini da nije ni u kakvoj međusobnoj korelaciji, iz ove knjige saznajemo, iz konteksta naravno, da je čvrsto povezano.
Namjerno sam za kraj ostavio (makar površnu) analizu ciklusa „U dosluhu s prirodom“, u koji su uvršteni tekstovi za koje bih se usudio reći da su svojevrsne poeme u prozi. Dirljiva je „Oda pčelama“, koju bi trebalo prevesti na sve jezike i štampati u milionima primjeraka, ne bi li se baš pokušalo opametiti čovječanstvo da nešto od bezgraničnih vrijednosti prirode, ostale nam od predaka, zavještamo potomstvu. Znamo da je riječ često nemoćna u sprečavanju ekološkog uništavanja ove naše planete, ali i sam pokušaj ima smisla.
„Zato vam se obraćam, pčele moje, da mi kažete kako da živimo, kako da radimo, kako da volimo, kako da budemo deo sveta, a ne njegova rana“, pita se Ilija Šaula u ovoj iz duše izgrcanoj odi i upozorava ljudsko biće da se ugleda na pčele, da od njih uči, upozoravajući da ćemo, ako uništimo njih, a na putu smo da to učinimo, tada ćemo uništiti cijeli svijet, opustošiti Planetu.
Osvrnuću se još samo na esej/poemu „Beseda šumi – pluća svetlosti“, koja je pjesnički krik i vapaj da sačuvamo drveće, te „proizvođače kiseonika“, ako želimo da se ne ugasi život na Zemlji. Jer: „U ime profita, šume se krče da bi se uzgajalo ono što ne treba da jedemo, prodaje se drvo kao da nema dušu, a tlo ostaje ogoljena rana, bez senki, bez ptica, bez šapata“, prestaje Šaula da bude esejista i postaje pjesnik čije riječi bi morale da se duboko usijeku u ravnodušnost i bezdušnost kapitala koji se bjesomučno okomio na prirodu.
Uistinu, pred nama je zanimljiva knjiga koja protresa razum i krijepi dušu.
