Triptih o nesanici
KAFA ZA DVOJE
Iznenada bane. Nasmijana.
Svježa frizura. Šminka bez mane.
Da l’ jutrom ili sredinom dana,
tek, zatreperi i nestane.
Dolazi u maturskoj haljini,
s pripasanom kuhinjskom keceljom,
dolazi i kada mi se čini
da sam daleko na izletu s njom.
Iskoči iz sna, posla se lati,
ozarena postavlja sto za dvoje.
Moja samoća tad okrilati
i duše nam se u trenu spoje.
Dolazak nikad ne najavljuje,
iznenađenje da bude veće,
ali njen dah moje srce čuje,
sjenka otkriva kuda se kreće.
Uvijek srećna, puna vedrine,
nikad blijeda kao što bješe
kad odlepršala je u visine,
sa anđelima gore da pleše.
Dođe prozračna, rastjera tminu,
usnom dotakne vrelo mi lice,
pa se iskrade u nigdinu,
dok tonem sve do dna nesanice.
Budan tješim se, nada treperi:
u san će njene oči da banu.
Kafu za dvoje svake večeri
kuvam u svome samotnom stanu.
ONOJ IZ SNA
Svila si ležaj u mom plavkastom snu,
vedrinom oka ispunila mi dom,
trepetom duše takla moju usnu,
i put do sebe popločala nadom.
Sad tiho dišeš. Jastukom rasuta,
tvoja mi kosa proljećem miriše.
Odjednom – ništa! Dok budan san luta
zvjezdanom stazom, tebe nema više.
Otvoren prozor. Sluđen Mjesec virka.
Uz bolan jecaj nebeskog klavira,
nadom treperi jedna luda dirka.
Tvoj ležaj čeka u snu što se budi.
Zanesen lutam obodom svemira,
tražim te, a ne znam da l’ sam u zabludi.
VEČERAS, GOSPO,
UKRAŠĆU TVOJ SONET
Večeras, Gospo, u Trebinju gradu,
na Dučićevom poetskome balu,
dok liričari tvoj osmijeh kradu,
ja, evo, smišljam jednu krađu malu.
U tihom plesu skladnih metafora,
uz žubor lire, jecaj violine
i tajni šapat dalekoga mora,
ukrašću verse što tvoj sonet čine.
U pjesmi tvojoj tako ja stih biću
i s tobom valcer zaplesaću salom.
Ti pri tom kazuj svoj sonet Dučiću.
Dah Trebišnjice kad svježinu tihu
prospe dvoranom, u svom prstu malom
vidjećeš mene, sličnog tvome stihu.
