Ranko Pavlović rođen je u 1943. godine u Šnjegotini Gornjoj, kod Teslića. Ovaj svestrani književni stvaralac živi i stvara u Banjaluci. Piše pjesme, pripovijetke, romane, dramske tekstove i eseje za odrasle, kao i pjesme, priče, romane i dramske tekstove za djecu. Bavi se književnom kritikom i esejistikom. Prošle godine obilježio je šezdesetogodišnjicu književnog rada i tim povodom novosadski Prometej i banjalučka Besjeda, iz više desetina zbirki pjesama i zbirki pripovjedaka za odrasle i mlade čitaoce, sedam romana i dve zbirke eseja, objavili su njegova Izabrana djela u 14 tomova – osam za odrasle i šest za djecu.
Zastupljen je u čitankama, lektiri i mnogim našim i stranim antologijama. Njegove pjesme i pripovijetke prevođene su na dvadesetak stranih jezika. Nagrađivan je značajnim priznanjima za književnost, među kojima su i Kočićeva nagrada, te onima u čast književnih velikana Skendera Kulenovića, Laze Kostića, kao i Pjesnik – svjedok vremena Sarajevskih dana poezije, trostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika Republike Srpske za knjigu godine i brojnih drugih. Dodijeljene su mu povelje Udruženja književnika Srbije, Udruženja književnika Republike Srpske i Akademije Ivo Andrić za životno djelo.
Razgovarala: Neda Gavrić
Ovogodišnji ste dobitnik nagrade Zlatni ključić Smedereva za Vaše ukupno pjesničko stvaralaštvo za djecu. Kakvi su Vaši utisci?
„Smederevska pesnička jesen“ jedna je od najbolje organizovanih književnih manifestacija na ovim našim prostorima, a nagrada „Zlatni ključić Smedereva“ jedno je od najznačajnijih priznanja u oblasti književnosti za djecu. Ja sam 27. dobitnik, a nagrada je prvi put otišla iz Srbije, „preplivala“ Drinu i stigla u Republiku Srpsku. Imao sam susrete sa djecom u pet osnovnih škola, nastup na centralnoj svečanosti, matineju pred prepunom velikom salom Centra za kulturu, objavljena je knjiga mojih izabranih pjesama za najmlađe pod naslovom „Učiću velik kad budem“, objavljen je zbornih dječjih pjesama koje su pisali inspirisani mojom pjesmom „Kad zinu patike“, komponovana je muzika i hor je izveo moju pjesmu „Muzikalni miš“. Naravno, tu je i replika ključa drevne smederevske tvrđave i novčani iznos… Riječju, obrazac kako bi trerbalo organizovati slične manifestacije.
Nedavno ste obilježili i 60. godina Vašeg književnog rada? Kakve su Vam emocije kada pogledate unazad na sve što ste postigli?
Možda je u svemu tome najznačajnije da su novosadski „Prometej“ i banjalučka „Besjeda“ objavili moja Izabrana djela u 14 tomova, osam za odrasle i šest za djecu i da je organizovano više vrlo dobro posjećenih promocija u Banjaluci, Doboju, Laktašima, Stanarima, Čelincu, na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu.Na banjalučkom Sajmu knjige izdavačima mojih Izabranih djela dodijeljeno je najviše sajamsko priznanje – nagrada „Moštanica“ za izdavački poduhvat… Lijep je osjećaj znati da si za šest decenija napisao možda više nego što neko pročita za cijelog svog života. Moram da kažem da su iste jubileje obilježili i moji imenjaci Preradović i Risojević, ali nikome u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske ili u Gradskoj upravi Banjaluke nije palo na pamet da makar organizuje prijem za nas, što bi za njih bilo mnogo značajnije negoli za same nas, jer bi skrenulo pažnju na to da ovdje postoje i djeluju takvi književni stvaraoci čije je djelo poznato i izvan zavičajnih granica. Iluzorno je bilo očekivati neka odlikovanja ili druga visoka priznanja, tim prije što pisci nisu stranački opredijeljeni, podalje su od pažnje resornog ministarstva, pa nema ko ni da ih predloži. Međutim, njih mnogo više raduje priznanje koje dobijaju od čitalaca, a ono ne izostaje.
Ostvarili ste veoma bogatu književnu karijeru i napisali toliko različitih vrsta književnih djela. Šta je ono što Vas je najviše motivisalo da istrajete na tom zahtjevnom putu?
Čitaoci u prvom redu. Kada se u nekoj školi susretnete sa stotinjak radoznalih dječijih pogleda, kada vidite žar u njihovim očima, kada u vis poleti na desetine ruku onih koji žele da postave neko pitanje, onda vam to pojačava želju da za njih još više pišete, da osluškujete njihova interesovanja, da pokušavate spoznati šta to oni najviše vole da slušaju i čitaju. Zatim, kad vam do ruku dođe njihov pismeni zadatak o nekoj vašoj priči iz čitanke ili o knjizi lektire, to vam daje nove podstreke. O starijim čitaocima kada je riječ, onda su to pisma koja dobijate od njih, a u posljednje vrijeme komentari ispod priloga objavljenih u elektronskim medijima. Svjestan je pisac da su male njegove mogućnosti da mijenja svijet, ali jesu velike da postavlja suštinska pitanja i da podstiče moguće čitaoce da što ozbiljnije razmišljaju o egistentijalnim pitanjima. To su, po meni, osnovne misije umjetnika kome je riječ glavno sredstvo iskazivanja.
Kako vidite ulogu svojih djela u čitankama, lektiri i antologijama? Smatrate li da je to važan način da se mladi čitaoci upoznaju s Vašim stvaralaštvom?
U Odžacima, mjestu u Vojvodini, prije nekoliko godina sreo sam djevojku od otprilike 25 godina koja se progurala da sjedne do mene, jer joj je bila velika želja da me nekad sretne i pita zašto sam napisao onako tužnu priču o dječaku koji je bio čistač obuće na ulici. Ona je tu priču čitala prije 12, 13 godina u čitanci, ali je neke poruke tako dugo nosila u sebi. Objasnio sam joj da to uopšte nije tužna priča, jer ispod te tužne podloge nalazi se snažan izvor toplote koji grije dušu. Bila je srećna što je tek tada razumjela i prihvatila to. Za čitanke i lektiru treba pažljivo birati pjesme i priče, a nastavnici se moraju potruditi ne da ih oni tumače, nego da učenike podstiču da daju svoje sudove i iznose svoje doživljaje djela. A antologija što se tiče, kod nas su to više pregledi, panorame, nego istinski antologijski izbori onog što je najvrednije. Odgovornost za to ne snose samo antologičari nego i izdavači. Istina, izdavači ne treba da insistiraju da priređivač antologije uvrsti ili izostavi neke autore, ali može da ne objavi knjigu za koju urednici i recenzenti utvrde da to ne zaslužuje.
Da li i na koji način, digitalno doba utiče na Vaše pisanje i način na koji pristupate književnosti? Kako tehnologija, poput interneta i društvenih mreža, utiče na promociju i dostupnost Vaših književnih djela?
Prvo, pisaćoj mašini treba na nekom vidljivom mjestu podići dostojanstven spsomenik i tako je poslati u prošlost. Nova računarska tehnologija omogućila je piscima da lakše pišu, tim prije što ne moraju po nekoliko puta prekucavati svoja djela nakon silnih ispravki nego na samom tekstu može uraditi sve korekcije. Drugo, pisac piše zato da bi ga neko čitao, da bi nekome prenio neke poruke, da bi pokušao oplemeniti nečiju dušu. Ko drugačije kaže (na primjer, da piše za svoju dušu) ne govori istinu. Internet i društvene mreže omogućili su da imamo neuporedivo veći broj čitalaca nego što smo ih imali kada su nam samo novine, časopisi i knjige bili dostupni. Neki kažu da na društvenim mrežama imamo mnogo šunda. Istina je to, ali zar šunda nema i u knjigama u izdanjima nekih izdavača, pa i onih koje smatramo poznatim. Najbolja brana šundu su elektronski časopisi sa dobrim redakcijama, dakle, oni časopisi koji objavljuju kvalitetna književna djela. Treće, elektronski mediji, pa i društvene mreže, mogu mnogo učiniti, i čine, na predstavljanju novih izdanja, što je vrlo korisno za popularizaciju knjige.
Kakav uticaj želite da imate na ljude oko sebe? Kako želite da inspirišete druge kroz svoje postojanje?
Trudim se da na nenametljiv način popularišem knjigu. Ne svoju, nego knjige drugih pisaca. Pokušavam da pokažem (i dokažem) ljudima da čovjek nikada nije sam kada je s knjigom. I ne samo sa knjigom, nego i sa muzikom, slikom, skulpturom, umjetnošću uopšte. Trudim se da onima koji pišu pomognem da istraju u tome. Radujem se kad sretnem nekoga ko uočava bolesne rane društva, ukazuje na njih i u granicama svojih moći nastoji da ih liječi. Nije teško biti dobar – to je možda moja osnovna poruka onima s kojima se družim.
Kada govorimo o filozofiji života, šta je ono u šta vjerujete i šta smatrate ključnim za sreću i uspjeh?
Vjerovati u sebe, mislim da je to ključno za sreću. Naravno, čovjek mora biti sposoban da procijeni sopstvene vrijednosti i sposobnosti, pa na osnovu toga da vjeruje u ono što može dati i da to daje nesebično, sebi i drugima. I čovjek treba da voli. Život, svijet, druge ljude, sebe. Čovjek koji voli srećan je čovjek.
Svjedoci smo sve većeg stresa u svakodnevnom životu. Kako se nosite sa tim, koje tehnike koristite za opuštanje?
Možda će moj odgovor zvučati nevjerovatno, ali – trudim se da ne gledam političke emisije. Ratovi, opšte stanje u svijetu, državnici koji nisu ni do koljena onim negdašnjim koji su gradili osnove svjetske politike, tobožnja demokratija čiju mjeru utvrđuju i određuju stranke, jednako one koje su na vlasti tako i opozicione, odbornici i poslanici ne mogu da imaju svoj stav, vlastito mišljenje, nego moraju da glasaju onako kako im stranka (čitaj: vođa stranke) kaže – sve to jednako je stresno kao i velika inflacija koja ima svjetske okvire, siromaštvo koje je pritislo većinu stanovništva, na drugoj strani bogatstvo manjeg broja ljudi, a porijeklo i izvori tog bogatstva malo kome su poznati. Izvan stranačkih, nema drugih tribina gdje bi pojedinac mogao iznijeti svoje stav, mišljenje, prijedlog, a i na stranačkim tribinama uglavnom se dobijaju zadaci kako treba misliti… Čovjek je nekako mirniji kad sve to ne gleda i ne sluša, mada sam svjestan da rješenje nije u mirenju sa stanjem kakvo jeste. Mladi koji bi mogli učiniti nešto na mijenjanju stanja uglavnom odlaze u inostranstvo. Ipak, ne smijemo dozvoliti da, kao sada, svi budemo izdajnici. Jer, često čujemo od partija na vlasti da su opozicionari izdajnici, a za opoziciju to su oni koji su na vlasti. Strašno se osjeća čovjek kada ga neko bez argumenata naziva izdajnikom.
Koje vrednosti su Vam najvažnije u životu i na koji način ih primjenjujete u svakodnevnom životu?
Imati svoj stav, boriti se za njega, ali ga ne po svaku cijenu naturati i drugima. Govoriti istinu i onda kada vam ne ide u prilog. Saslušati i onoga s čijim mišljenjem se ne slažete. Biti uvijek svjestan činjenice da sve što radite može uvijek još bolje da se uradi.
Vjerujete li u moć uma i pozitivnih misli? Kako Vam ova uvjerenja pomažu u svakodnevnom životu?
U šta bi drugo čovjek vjerovao ako ne bi u to?! I u najtežim životnim situacijama um čovjeku pomaže da dođe do onih pozitivnih misli koje nude rješenje ili bar olakšavaju situaciju. To nam takođe pomaže da shvatimo i lakše prihvatimo neminovnosti, kao što je, na primjer, gubljenje najdražih.
Vrijeme je praznika, kakvu poruku biste htjeli poslati ? Šta je ono što nam najviše nedostaje a što bi trebali njegovati?
Zbog opštih prilika u svijetu i kod nas, plašim se da smo zaboravili da se radujemo. Zatim, da li gubimo osjećaj za porodična praznovanja? Nekada je, recimo, kada smo bili siromašniji nego danas (ma koliko bilo teško prihvatiti činjenicu da smo bili siromašniji) i nedjeljni ručak bio pravo porodično praznovanje. Ne vjerujem da se tome ne bismo mogli i danas vratiti, čak i u onim porodicama u kojima se, nažalost, svakodnevno susrećemo sa stranačkim svađama. Eto, izbaciti politiku iz porodice, možda je to ono što bi danas trebalo njegovati!
