LIPA, STIHOVI I ZAVIČAJ. DOGAĐAJ KOJI ĆE ŠNJEGOTINA DUGO PAMTITI
Razgovarala: Neda Gavrić
Glavni i odgovorni urednik ESNAF-a
Banja Luka, 18.05.2026. godine
U rodnoj Šnjegotini Velikoj, u opštini Čelinac, književnik Ranko Pavlović doživio je trenutke ispunjene emocijama, sjećanjima i iskrenom ljubavlju zavičaja. Manifestaciju „Književno podne sa Rankom Pavlovićem“, kao svojevrstan omaž njegovom bogatom književnom stvaralaštvu, organizovali su Srpsko kulturno društvo „Ukrnja“ i Izletište „Rodni kraj“, okupivši brojne mještane, poštovaoce pisane riječi, učenike i prijatelje književnosti.
Manifestacija je protekla u znaku poezije, sjećanja, muzike i dubokih poruka o značaju zavičaja, a poseban simboličan trenutak bilo je sađenje lipe — drveta trajanja i pamćenja. U razgovoru za Književni ESNAF, Pavlović govori o snazi zavičaja, susretu sa mladim čitaocima, književnosti u vremenu brzih informacija i bogatstvu koje pisac ostavlja iza sebe.
Kako ste se osjećali na događaju koji je, kako mnogi ističu, prvi ovakav omaž priređen jednom književniku za života upravo u njegovom rodnom kraju?
Svakom stvaraocu zavičaj je duhovna hrana, nepresušni izvor nadahnuća, veza sa roditeljima i precima. Kada se tome još doda ljubaznost ljudi i njuhova sreća zbog susreta, što se i te kako osjetilo u mom susretu sa zavičajem, onda je doživljaj ovakvih sretanja još potpuniji. Davno sam rekao da kad bi piscu oduzeli zavičaj i djetinjstvo, pisca više ne bi bilo. „Književno podne“ koje mi je priređeno to je još jednom potvrdilo. Takođe sam u knjizi Branka Perića, naslovljenoj „Ranko Pavlović – sve što ne znaš o meni“, rekao da zavičaj ništa nije dužan piscu, a pisac jest zavičaju, zato što mu daje stvaralačka krila.
Koliko Vam znači što su mještani Šnjegotine i poštovaoci književnosti organizovali događaj posvećen Vašem radu i životu?
Mnogo mi to znači. Prvo, sreo sam drage ljude. Drugo, uvjerio sam se da male sredine, u konkretnom slučaju moje rodno selo, bez institucija, organizacionih odbora, finansijske pomoći države itd., mogu savršeno dobro organizovati jednu manifestaciju. Treće, mladi recitatori, osnovci, vokalne solistkinje božanskog glasa, djevojčica koja je meni posvetila pjesmu kakve se ne bi zastidio ni pisac iz čitanki, sve to uvjerava me da u mom selu ima stvaralaca koji će dostići visoke domete. Četvrto, zadivljujuće je kako je selo priredilo zborovanje, kako to obično kažemo, «samo od sebe». S velikom ljubavlju pravili su kolače i pripremali ostala jela za učesnike programa i sve posjetioce. Peto, poklonili su mi dio zavičaja: evo u mojoj radnoj sobi velikog buketa poljskog cvijeća kakvo se nigdje u gradu ne može nabaviti. Šesto, organizator, Srpsko kulturno društvo «Ukrnja», iz ruku svog predsjednika, pjesnika Ratka Popovića, dodijelio mi je novoustanovljenu Povelju «Stražički vis» za, kako je na njoj napisano, posebne zasluge u afirmaciji kulture, njegovanju i očuvanju tradicije, privrženosti zavičaju i podršci mladim stvaraocima. Sedmo… Ma, ima toga mnogo, dovoljno je i ovo što sam rekao.
Na samom početku ovog događaja ste zasadili lipu kao simbol trajanja i sjećanja. Šta za Vas predstavlja taj trenutak i kakvu poruku želite ostaviti budućim generacijama?
Za mene je drvo uvijek bilo simbol trajanja, što znači da ću i ja kroz to drvo trajati. Lipa je mitsko, božansko slovensko drvo, izraste do 30 metara visine, ima široku krošnju. Biće mi drago ako se u hladovini tog «mog» drveta neki umoran namjernik odmori, ako koja ptica savije gnijezdo i izleže ptiće, ako neko nabere njegovu cvat za čaj… Jedan od organizatora tog druženja, domaćin izletišta «Rodni kraj», u svako pogledu inventivni Goran Vučić, zamislio je da kad stablo ojača, njegove grane okiti posebnim listovima s mojim stihovima i maketama mojih knjiga, te da tu bude i jedno dugme na koje će posjetilac koji to bude želio pritiskom dobiti moj glas i tako sa mnom «porazgovarati».
Kada pogledate iza sebe, šta smatrate svojim najvećim književnim bogatstvom?
Ako sam makar malo usrećio jednog, tri, pet čitalaca, ja iza sebe ostavljam veliko bogatstvo. Ako sam (a književna kritika kaže da jesam) vjerno svjedočio o vremenu u kome živimo, onda će budući čitaoci iz mojih knjiga prosuđivati je li to i kakvo je bogatstvo. Prozni pisac u svojim pripovijetkama i romanima stvori mnogo novih ljudi (čitaj: književnih likova) i otpremi ih u život da se dalje bez njega snalaze. Ako ih je svojim perom oblikovao stamenim, sposobnim za život, i to je njegovo bogatstvo.
Koliko je zavičaj uticao na Vaš književni izraz i da li se Šnjegotina, na neki način, uvijek provlači kroz Vaše knjige?
Ja imam četiri zavičaja. Prvi je Šnjegotina u kojoj sam rođen i proveo rano djetinjstvo. Drugi je Teslić, u kome sam (od petog do osmog osnovne) proveo zrelo djetinjstvo. Treći je Banjaluka, grad u kome živim. U svakom od tih gradova upozavao sam junake svojih budućih djela, o svakom sam se trudio da ostavim što uvjerljivije književno svjedočenje. I da ne zaboravim četvrti, to je zavičaj maternjeg jezika. Kakav je moj trag koji sam u njemu ostavio, neka sudi književna kritika. O tome su i na književnom zborovanju govorili prof. dr Sanja Macura i mr Momčilo Spasojević.
Posebnu emociju na ovom događaju su donijeli učenici OŠ «Novak Pivašević» iz Stare Dubrave koji su recitovali Vaše stihove. Kako doživljavate trenutak kada mladi ljudi izgovaraju riječi koje ste Vi napisali?
Često od nekih pisaca čujemo kako govore da to što pišu, pišu za sebe. Ne vjerujem u to. Mi pišemo da bismo neke poruke prenijeli svijetu, u ovom slučaju svojim čitaocima. Nerijetko mi se javljaju učenici i nastavnici iz osnovnih i srednjih škola, koji u svojim čitankama i lektiri obrađuju moje priče i pjesme. Njihova zainteresovanost najveća je nagrada piscu. Tako je i meni bila nagrada izvođenje ovog recitala, jer vjerujem da su učenici govorili onako iz duše zato što su moje pjesme na njih ostavile snažan utisak. Tako su me oduševile i djevojčice koje su pjevale, tako lijepo kao da su polagale ispit za prijem u muzičku školu ili na akademiju.
Imali smo prilike na samom početku ovog događaja pogledati inserte iz dva dokumentarna filma o Vašem stvaralaštvu snimljena od strane RTV Gradiška, a treći je sniman upravo ovoga dana. Koliko je važno da književnost ostane zabilježena i kroz televiziju i dokumentarni format?Radio-televizija Gradiška, zapravo jedna mala ekipa entuzijasta u toj ustanovi, uz svesrdnu podršku njihovog direktora, daje veliki doprinos očuvanju tradicije i umjetničkog stvaralašta, prvenstveno književnog, na ovim prostorima. Poslije naših u književnosti etabliranih prethodnika, okrenuli su se i nama, svojim savremenicima. To zaslužuje najveće pohvale. Baš sam tokom ovog druženja dobio knjigu «Nemir snova i uspomena», posvećenu pomalo zaboravljenom, a vrlo značajnom pjesniku Veseljku Vesi Radumilu. U njoj su objavljene sve, ranije publikovane i još neobjavljivane, pjesme ovog autora. Eto, i to je neprocjenjivo blago ove vrijedne ekipe entuzijasta.
Danas živimo u vremenu brzih informacija i kratke pažnje. Vjerujete li da književnost i dalje može snažno da utiče na ljude i mijenja društvo?
Kada bismo izgubili vjeru u moć književnosti i umjetnosti uopšte, život bi izgubio mnogo od svoje smislenosti. Dakle, moramo vjerovati i ja vjerujem. Proći će vrijeme «instant kulture», istinske vrijednosti će uvijek ostajati i kad tad ispunjavati svoju ulogu.
Šta biste poručili mladim piscima koji tek traže svoj glas i inspiraciju za stvaranje?
Da čitaju, što više da čitaju, ne da bi se ugledali i oponašali, nego da bi mogli ostati svoji.
Kada biste jednom rečenicom morali opisati šta za Vas znači rodni kraj, kako bi ta rečenica glasila?
Rodni kraj je nevidljiva pupčana vrpca koju nikada niko ne bi smio da presiječe.
Ovaj nesvakidašnji događaj pokazao je da istinska književnost i dalje živi među ljudima — u riječima koje se pamte, u stihovima koje mladi govore i u zavičaju koji svoje stvaraoce nikada ne zaboravlja. Uz toplinu domaćinstva, iskrene emocije i snažnu poruku o važnosti korijena, „Književno podne sa Rankom Pavlovićem“ preraslo je okvire obične književne manifestacije i postalo veče za pamćenje.
