ANA STOJANOVIĆ: DRAMOLET ZA TINEJDŽERE- POVJERENJE

Reč urednika:
U ovoj rubrici predstavljamo mlade, neafirmisane autore koji tek grade svoj književni put. Želimo da im pružimo prostor da se njihov glas čuje, da njihovi poetski i prozni radovi pronađu put do čitalaca i da pokažemo koliko stvaralačkog potencijala, iskrenosti i lepote reči živi među mladim ljudima.
Ana Stojanović (2009.) mlada je autorka koja ljubav prema pisanju neguje još od osnovnoškolskih dana. Tri godine učestvovala je u programu NAUM, gde je otkrivala svet dramatizacije i stvaranja kratkih dramskih tekstova. Inspiraciju pronalazi u knjigama, filmovima i svakodnevnim životnim trenucima, a kroz svoje stvaralaštvo nastoji da dočara zanimljive ljudske osobine i stvori likove u kojima se svako može prepoznati.

Naziv dramoleta: Povjerenje
Likovi:
- Eva
- Mama
- Tata
- Producent
Tekst dramoleta:
(na pozornici se nalazi Eva, sprema se za školu a pored nje je sto na kom je gomila
papira, do nje dolazi Mama)
Mama: Jesi spremna?
Eva: Jesam, samo da uzmem duks i tekst.
Mama (nasmije se): Kakav tekst imaš sada?
Eva (nasmijana): Ma za školsku priredbu, glavna sam uloga.
Mama (nasmijana): Opa, svaka čast.
Eva (nasmijana): Hvala hvala, ali sada bih trebala krenuti da ne zakasnim.
Mama (nasmijana): A kakvi su ovo papiri?
(Mama pregleda papire koji se nalaze na stolu)
Eva: To je za predstave što slijede sada na raspustu.
Mama (nasmijana): Zar već imaš nove projekte?
Eva (nasmijana): Da da, raspored mi je popunjen.
Mama (smije se): Ajde drago mi je.
2
Eva (nasmije se): Moram u školu sada, vidimo se poslije.
Mama (nasmijana): Vidimo se.
(Eva se nasmije i potrči sa pozornice a u tom trenutku Tata dolazi, Eva mu se samo
nasmije i nastavi dalje. Tata priča sa Mamom)
Tata (mrzovoljno): To ona opet neki tekst nosi?
Mama (smoreno): Ma, pusti je.
Tata (ljutito): Rekao sam ti i prije, neću da glumi više ni u jednoj predstavi.
Mama (mrzovoljno): To je njen život, a i gluma je čini srećnom.
Tata (ljutito): Ma ne želim više čuti za to.
Mama (mrzovoljno): Odoh praviti ručak, ne da mi se raspravljati o ovome.
(Mama odlazi sa pozornice, Tata ostaje i priča sam sa sobom)
Tata (ljutito): Moja ćerka da bude glumica? Neće moći.
(Tata uleda gomilu papira)
Tata (ljutito): Ajde sad da vidim kako će da glumi.
(uzima gomilu papira sa stola, gužva, cijepa i baca, zatim odlazi sa pozornice)
(dolazi Eva na pozornicu, ostavlja školsku torbu)
Eva (nasmijana): Trebala bih provježbati malo sa tekstovima.
(traži gomilu papira)
Eva (zbunjeno i uplašeno): A gdje li su mogli zalutati?
(Eva preplašeno sjede na pozornicu i plače)
(Mama je čuje i dotrči do nje)
Mama (uplašeno): Eva dijete šta ti je?
Eva (uplakana): Ne mogu da nađem tekstove za predstave!
Mama (malo smirenije): Pa kako? Gdje si ih ostavila?
Eva (uplakana): Ovdje na stolu su bili.
3
Mama (zbunjena): Nije ih niko dirao, sigurno si ih negdje stavila ali se ne sjećaš.
(Tata čuje njihovu konverzaciju i dolazi do njih)
Tata (ponosno): Ja sam ih bacio, rekao sam vam da nema glume više.
(Eva ga gleda prestravljeno i počinje plakati još više)
Mama (ljutito): Da li si ti normalan!? Uništavaš joj snove!
Tata (ljutito): Ja!? Hoćeš da nam dijete bude propalica!’Šta ona ima od glume!?
Ništa!
Mama (ljutito): Ima talenat i snove, to je dovoljno da je podržimo!
Tata (ljutito): Ma kakav talenat ima? Glupira se po pozornici i to zoveš talentom?
Eva (ljutito i uplakano): To što ti nisi uspio u životu ne znači da ja neću!
Tata (ljutito): Daj molim te, imam sve što sam ikada htio a ti s glumom nemaš ništa.
Eva (ljutito): Imam sreću i zadovoljstvo, ono što tebi fali cijelog života!
Tata (ljutito): Nemoj tako da mi se obraćaš, ja sam ti otac!
Mama (ljutito): Smirite se oboje više, zar nije dosta?
Eva (ljutito): Kada budem poznata i uspiješna neću nikada više da se vratim ovamko!
Tata (ljutito): Nikad nećeš uspijeti! Bolje sjedi i uči da upišeš dobar i koristan
fakultet.
Eva (upkano): Zašto moraš biti takav prema meni?
Tata (ljutito): Ne želim da završiš kao propalica.
Eva (uplakano): Ali to se neće desiti!
Tata (ljutito): Pa i neće jer ja to neću dopustiti. Nema ništa od glume, zaboravi na to.
(Eva počne još više plakati a Mama ju krene tješiti)
Tata (ljutito): Nema glume više.
(Tata odlazi sa pozornice a poslije nekliko sekundi gase se svjetla i odlaze i Mama i
Eva, zatim se upale svjetla)
(Tati zvoni telefon)
4
Tata (javlja se mrzovoljno): Halo? (sluša) Da, ja sam. Ko je ovo? (sluša) Kako to mislite?
Kakvu nagradu? (sluša) Zar se prijavila? (sluša) Ne, nisam znao. (sluša) Moja ćerka
toliko talentovana? (sluša) Dobro, u redu. Hvala. (prekida poziv)
(Tata malo razmišlja zatim zove Evu)
Tata (viče): Eva! Dođi molim te.
(Eva dotrči do njega)
Eva (zbunjeno): Šta je bilo?
Tata (znatiželjno): Da li si se prijavila na neki konkurs?
Eva (uplašeno): Da ali to je bilo prije, obećavam.
Tata: Dobro, zvali su me sada da si dobila neku nagradu.
Eva (tužno): Svakako nema ništa od toga.
Tata (razmišlja): Zovi mamu da dođe, moramo popričati.
Eva (uplašeno): A rekla sam ti to je bilo prije. Nemoj se ljutiti molim te.
Tata (hladno): Pričaćemo kad mama dođe.
(Eva odlazi sa pozornice i dolazi sa Mamom)
Mama (Zbunjeno): Šta je sad?
Tata: Eva je dobila nagradu za najbolje izvedenu ulogu.
Mama (uzbuđeno): Stvarno!? To je odlično.
(Mama gleda u tužnu Evu)
Mama (uzbunjeno): Zar nisi srećna?
Eva (tžna): Tata je rekao nema glume.
Mama (smorena): Aha.
Tata: Otićem po nagradu svakako.
(Eva i Mama ga gledaju uzbuđeno i iznenađeno)
Eva (zbunjena): Ali zašto si promijenio mišljenje?
5
Tata: Nisam rekao da se išta mijenja sad. Ali ipak si dobila tu nagradu, moraš je
preuzeti.
(Mama i Eva se gledaju)
Mama (srećno): Dobro.
(gase se svjetla, odlaze svi za pozornice, pale se svjetla, zatim dolazi Eva, drži
nagradu)
Eva (presrećna): Dobro veče, ovom prilikomn se želim zahvaliti svima koji su uvidjeli
moj talenat. Nisam mislila da ću uspjeti pored ovih svih izvrsnih glumica. Čast mi je
držati ovo u rukama!
(čuje se aplauz i Eva se pokloni i ode sa pozornice)
(na pozornicu dolaze Tata, Mama i prilazi im Producent)
Producent (nasmijan): Izvinite, jeste vi Evini roditelji?
Tata (zbunjeno): Jesmo, zašto?
Producent (srećan): Ja sam Ivan, producent. (rukuje se sa Mamom i Tatom) Htio sam vas
pitati da li bi Eva mogla da prihvati ulogu u jednoj novoj seriji koju snimam? Ona je
stvarno izvrsna glumica, kod nje se osjeti ta emocija koju mnogo nemaju.
Tata (mrzovoljno): Nije ona za glumu, ovo joj je bio posljednji projekat. Žao nam je, nadam
se da nađete zamjenu.
Producent (zbunjeno): Kako to mislite? Zašto je posljednji?
Tata (mrzovonjno): Jer ne želim da mi ćerka bude glumica.
Producent (ljutito): Eva bi trebala o tome da odlučuje. Vi svoju ćerku treba da
podržite i da se njom ponosite!
(Eva dolazi do njih)
Eva (zbunjeno): Šta se dešava?
Tata (mrzovoljno): Ništa. Idemo kući.
(odlaze sa pozornice, Producent ostane sekund a zatim ode)
(na pozornicu dolaze Tata, Mama i Eva)
Eva (pospano): Odoh da uradim zadaću.
6
(Eva odlazi)
(Tati zvoni telefon)
Tata (javlja se): Halo? (sluša) Rekao sam da ne može. (sluša) Nađite drugu glumicu,
doviđenja! (prekida poziv)
Mama (zbunjeno): Ko je to bio?
Tata (ljutito): Ma onaj Ivan, ubjeđuje me da pustim Evu da glumi u onoj seriji.
Mama: A zašto je ne pustiš? Vidiš da je producenti, lično, traže.
Tata (ljutito): Kako će da preživi s glumom? Od toga novca nema.
Mama: Pa pusti je da glumi dok se ne odseli od nas. Ne košta nas ništa a čak će
neštoizaraditi. Poslije neka upiše fakultet.
Tata: Ma ne znam.
Mama: Moraš je pusiti, bar neka proba. Nikad ne znaš.
Tata: Dobro, ovako, nek snimi jednu epizodu, za dalje ćemo vidjeti.
(Mama zagrli Tatu)
Tata (doziva Evu): Eva! Dođi ovamo!
(Eva dolazi na pozornicu)
Eva (zbunjeno): Šta je sad?
Tata: Jedan producent te tražio danas. Ponudio je da glumiš u njegovoj seriji. Ja ću te
pustiti u jednu epizodu. Za dalje ćemo vidjeti.
(Eva presrećna grli Tatu)
Tata (gleda u Evu): Moraš mi nešto obećati.
Eva (presrećno): Bilo šta!
Tata (ozbiljan): Potrudićeš se da budeš najbolja. Kad svi već govore da si talentovana,
nemoj ovdje da staneš.
Eva (uzbuđena): Jasno!
(Mama, Tata i Eva se zagrle, svjetla se gase i odlaze sa pozornice. Svjetla se pale i
izlazi Djevojčica)
7
Mama (srećna): Jesi se umorila?
Eva (srečna): Ma nikako. Mogla bih snimati još nekoliko sati.
Mama (smije se): Moraš se odmoriti.
Eva (srećna): Super sam ja, doduše krevet i san zvuče primamljivo.
Mama (smije se): Ajde idi da spavaš ludice.
(Eva grli Mamu i odlazi)
Tata (smije se): Stvarno je dobra.
(Eva zastaje i sluša šta govore)
Mama (ponosna): Rekla sam ti da je fenomenalna.
Tata (smije se): Nisam vjerovao. Niko od nas nema talenat, odakle njoj?
Mama (ponosno): Takvi se rađaju samo jednom haha.
Tata (smije se): Žao mi je što joj nisam vjerovao. Nisam je podržao kad joj je najviše
trebalo.
Mama (sažali se): Moraš ju slušati, šta ona ima da kaže.
Tata (razočaran u sebe): Neće mi nikada oprostiti onu svađu.
Mama (žao joj Tate): Ajde bilo pa prošlo, samo sad ubuduće budi tu za nju.
Tata (tužan): Šta ako mi stvarno to zapamti i nikada ne zaboravi?
Mama (tješi ga): Moraš nastaviti dalje. Dijete je, ako ne budeš više onakav, oprostiće
ti.
Tata (tužan): Misliš?
Mama (grli Tatu): Da. (nasmije se)
(Eva dotrči do Tate i Mame i grli ih oboje)
Eva (nasmijana): Tata oprostiću ti uvijek.
(Tata i Mama se nasmiju i njih troje se zagrle)













