Milkica Marjanović – poezija između pomračenja i odsjaja
Reč urednika:

U rubrici „Mladi pesnički glasovi“, kojom Književni ESNAF otvara prostor novim autorima, podržava njihovo stvaralaštvo i daje priliku da se čuju i glasovi koji tek traže svoj put do čitalaca, predstavljamo Milkicu Marjanović, mladu pesnikinju iz Dervente.
Poeziju piše od osme godine, a njen umetnički izraz danas se oblikuje na raskršću književnosti, muzike i scenske umetnosti. Muzičko obrazovanje, horsko pevanje, gluma i učešće u različitim kulturnim projektima dodatno obogaćuju njen odnos prema reči, ritmu i emociji. Iza sebe već ima brojne objavljene pesme, učešća na festivalima i izložbama, kao i prvu zbirku poezije „Pomračenja i odsjaji“, objavljenu 2025. godine.
Milkičina poezija pronalazi svoje mesto i u knjizi i na sceni, potvrđujući da stih može biti i lični zapis i deo zajedničkog umetničkog doživljaja.
Predstavljajući njene pesme, želimo da podržimo jedan autentičan mladi glas i da mu otvorimo prostor za nove susrete sa čitaocima. Jer verujemo da poeziji nije potrebna potvrda da bi postojala – ponekad joj je potrebno samo mesto na kojem će biti pročitana i neko ko će je zaista čuti.

Laku noć
San je topla obloga
za moje iskrivljeno čelo.
San je bedem ispod kojeg ne krvari jagnje
i noga što ne osjeća ljudsko tijelo.
San je nijem,
a govorljivo je sanjanje.
San je bistrina koja nada mnom bdi
i prah koji u kosu stavim,
da bude sa mnom i kad se zaboravim.
San je trenutak,
a vječnost – to su sni.
San je oklop za dušu smjelu
i u komori bez ijednog proreza
san je zagrljaj bez opreza.
Kao zupčanik u tijelu
s pokretom dublje zaranja,
san ima mene, a ja
mogućnost sanjanja.
O držanju
Padamo.
Ruke nam stiskaju zrak
i grli nas sopstveni hlad,
dok omoti novi nam rastu.
Padamo bezbolno.
Krasta na krastu
od udarca nas štiti,
a sjećaš li se
kako je gadno znalo biti
dok imasmo meku kožu?
Padamo prazni.
Sloboda kriomice podražava glad
a pad nikad nije tako brz i lak
no kad se s usponom miješa.
Padamo nakazni.
Ko krv iz svježeg leša,
za nama cure matične mliječi.
Padamo.
Ruke se grčevito hvataju za zrak,
jer malo je neugodno držati se djela,
još neugodnije držati se
riječi.












