ISPOVEST
Nikao sam iz kamenja snena brzinom bubrenja žita
Sa česnicom na dlanu nova dana
Slušajući slavuja što mi u krvi peva
Rastao sam u zvonu tinjalih vatri svemira
I na modroj obrvi pčele što skita
Što mi večite pokrove plete
Slatka pakla i raja gnevna.
Tada ludo poželim da sam vrela sena
Sa upaljenom bakljom sve do neba
I da njome upalim i probudim te zvezde snene
Tražeći sebe
U osmehu razbludnelih ljubičica
Ili pod vrelom korom zemlje
Što diše kao devojačka nedra.
A znam i kakav kraj mora da sledi
U toj novoj nadi
Tog novog početka i novog ptostora što vredi
A potom
Za sobom ću ostaviti sve puteve srca gorućeg
Zaključane u oku, u kaplji fosfora što bledi
Da mi ponovo pevaju onu poznatu uspavanku
Sa česnicom na dlanu sunca umirujućeg
I znam njegovu tajnu
Jer sećam se kad mi je to rekao Veliki Vrač
Kad ono besmo na domaku nemogućeg.
ČEMU TE RUŽE
Čemu te ruže što vidiš,
i što prolaze sa govorom pepela
i šumom mora?
One što danju svetle
a noću se zaključavaju u svoje svetle muskule.
Dodirneš li ih kao da si na uroke nagazio.
Čemu te užarene ruže što vidiš,
i što često nadiru kroz naše tkivo.
I kroz naša sećanja!
Dali da ga oplode svojim ognjem,
i opojnim mirisom zore
Kad iz njih govore prašume
jednim egzotičnim jezikom bilja
A njihove nam zveri smerno u krvotoku plove.
Čemu te užarene ruže što sanjavaš,
čemu taj miris njena pepela?
Nagaziš li na njih,
za potiljkom će ti se ovaploditi.
Čemu te ruže, čemu te ruže kad znamo
Da se jedino u njih možemo kleti
i sa njima objasniti našu boljku
Sa njima spavati,
sa njima dokazati svoje poreklo i svoju obznanu
Hraniti se njinim kiseonikom
Od njine zvučne kristalizacije, od njinih plodova
Od njine noći stvoriti dan.
Svet se za svetom otvara
kao latice ove užarene ruže smisla
U njihovo telo se zatvaram
sa nadom da će jedino ono
Moći razumeti moju boljku.
O slatka ružo i telo moje zaspalo u tvojoj stabljici
I snovi moji koji će buknuti iz tvoje semenke.













