BRANISLAV BRANA PETROVIĆ: ŽIVOT U STIHOVIMA, SMEH PRED SMRĆU I ODBRANA SVETA
Piše: Nataša Lazukić

Niko u moderno srpsko pesništvo s kraja 20. veka, po mišljenju akademika Ljubomira Simovića, nije uneo toliko humora, ljubavi, živog jezika i živih slika kao Brana Petrović. Njegove pesme, poeme i priče našle su mesto u brojnim antologijama i zbornicima. Bavio se egzistencijalnim temama i pisao svevremenski za sve generacije. Dao je doprinos književnoj kritici, esejistici i publicistici.
,,Ja mislim da je poezija Bog”
Sa Petrovićem smo kao čitaoci jurili kroz spektar emocija kao na ringišpilu – od beznađa slomljene duše do potpunog katarzičnog ozdravljenja i značajnog otkrovenja. On je u svojim pesmama koristio kratke (eliptične) stihove i postupak oneobičavanja, ali u toj specifičnoj kratkoći lirskog izraza krije se snaga dubinske emocije i mudrosti. Velika inspiracija mu je bila i njegova supruga Kaća Petrović, a Ana je naziv njenog alter ega u čiju čast su ispevani različiti stihovi ljubavne poezije lišeni bilo kakve patetike (Kako Ana dijalektički traje u meni, Kako Ana rešava ukrštene reči, O Aninom povrtaku sa letovanja).
Moć govora
Prva pesnička zbirka objavljena je 1961. godine, a simbolično naslovljena kao “Moć govora” jer proslavlja stvaralački čin. U toj moći Petrović je vidio iskazivanje sveukupnog čuda postojanja, a u samoj poeziji – suštinu sveta (za njega je poezija bila sam Bog). Govorio je za sebe da je “božiji daktilograf” koji prenosi ono što je u njemu zaključano ispod slojeva ličnosti i tvrdio da ima “čarobnu pisaću mašinu” koja je sama pisala dok je on šetao dorćolskim ulicama.
Odbrana sveta
Njegova kapa je bila jedan od zaštitnih znakova u poznim danima života služeći istovremeno kao zaštita od sveta i žarkog sunca. Godine 1980. izrodila se i pesnička zbirka “Odbrana sveta” koja je nas je, kako bi pesnik rekao, preobražavala u tačkicu na znaku pitanja ostavljajući prostor za prerazmišljavanje. Pesnikove lične stvari poklonjene su Pozajmnom odeljenju biblioteke u Beogradu.
Poezija oprečnih stavova
Petrovićeva poezija donosi oprečne stavove, a kod njega se eros i tanatos konstantno sukobljavaju. Pojedine pesme slave pokretačku energiju čoveka, trivijalnost svakodnevice, sugeriše viziju života poput vožnje ringišpilom (pesma “Ringišpil”: roditelji mladunčad pogubiše/ žene muževe/ ljušture puževe/ dan sunce mesec klupe u parku/ pop mantiju milicioner anarhiju/ vrata izgubiše kvaku/ Još danas još danas još danas/ko se vrti ne boji se smrti!).
U poznijim pesmama uranja u slike smrti i ništavila, ljudske krvoločnosti (pesma “Predosećanje budućnosti”: Proleće je opet! Kiša poljubaca! Ljubeći me ljubiš budućeg mrtvaca) i neizvesne budućnosti (pesma “Smeće”: Evropska umetnost, Afričko cveće, sve će da bude jedno smeće).
Na mnogim pesničkim mestima javlja se simbol crva koji po Jungu predstavlja destruktivni aspekt libida, a paradoksalno lepim slikama o poređenju crva i trešanja, o ljubljenju živog mrtvaca, donosi spoj nespojivog, smrti i života (I da će me crvi ko trešnje u maju/ naučiti kako da se snađem u beskraju).
,,Stoka je nahranjena, novine su pročitane”
Kroz britki humor i oštroumno rezonovanje iznosio je kritiku društva u kolumnama koje je pisao za NIN, a kolumne su posthumno objavljene u knjizi “Kvadratura kruga”. Radio je kao novinar u “Borbi”, uređivao časopis “Vidik” i “Srpski književni glasnik”.
,,U njegovom životu nije sve bilo samo poezija, bilo je i mnogo novinarstva. I neprestano je čitao. Sećam se kad sam ga u tinejdžerskim godinama pitala za preporuku za čitanje, da se sablaznio. Smatrao je: šta ima ko da ti preporučuje – samo čitaš i tako živiš, nema života van toga. Mnogo je i pešačio po Bežanijskoj kosi i slušao radio, što je ostala tradicija u našoj kući. Voleo je „Večernje novosti“ i Radio Beograd. Bez novina nije mogao da živi. Kad smo išli na more u Hrvatsku, na ostrvo, samo se čekalo da dođe brodica sa novinama. Poslednje njegove reči su bile: Stoka je nahranjena, novine su pročitane“, pričala je pesnikova kćerka Mirjana.
Dobitnik brojnih pesničkih nagrada i Žičke hrisovulje
Petrovića nije zanimalo da li će biti poeta laureautus (pesnik okićen lovorovim vencem slave), pisao je prema unutrašnjem impulsu. Ipak, dobitnik je brojnih pesničkih nagrada, priznanja i Žičke hrisovulje.
Poznat je bio po svojim anegdotama, često je obitavao u kafani i uživao u razgovorima sa kolegama. Jednom prilikom je dobio i batine jer je izjavio da “danas svaki magarac piše, a još je tragičnije što sve te gluposti i objavljuje. Zbog tih netalentovanih budala mnogo je šume iskrčeno.” Iz pomenute anegdote izrodila se “Poema o bokserskoj umetnosti”.
Rođen je na Blagovesti, 7. aprila 1937. godine u Bjeluši, a preminuo 26. septembra 2002. godine u Beogradu. Mladost je proveo u čačanskom kraju, a osnovna škola u Slatini kod Čačka nosi njegovo ime. Diplomirao je na Filološkom fakultetu na katedri za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik. Među brojnim izdanjima Petrovićeve poezije, najznačajnije su dvotomne Sabrane pesme koje je 2012. objavio Ingliš Buk (English Book).













