JEDNA VILA JE UŠLA U MOJ ŽIVOT
Jelena Grbić
Dve hiljade petnaeste godine u moj život ušla je jedna vila.
Te godine je, na mesto mog sveštenika, oca Filipa, došao otac Nikola. Mami je jedan komšija rekao da je supruga novog sveštenika književnica i predložio joj da joj da moje pesme na čitanje.
Ja sam to kategorički odbijala. Nisam želela da izdam Batu. U mom srcu je postojala posebna privrženost ocu Filipu i nisam mogla da zamislim da neko drugi čita moje stihove.
Međutim, mama je bila uporna. Posle duge rasprave, ipak je odnela moje pesme ocu Nikoli.
Tako je počelo jedno prelepo druženje, ispunjeno divnim putovanjima, šetnjama, razgovorima, a najviše dopisivanjem. Jer ja sam oduvek lakše umela da izrazim svoje misli perom nego rečima.
Nisam ni slutila da će jedan takav susret doneti toliko lepih trenutaka i uspomena.
Otac Nikola i Dajana su ljudi koji svoju ljubav prema stvaralaštvu pretvaraju u stihove. Zajedno stvaraju prelepe autorske pesme, a imaju i svoju muzičku grupu „Nektarija“.
Dajana nije ostala samo moja prijateljica i saputnica. Bila je i urednica moje dve knjige: „Bogorodičina zora“ i „Moje parče neba“. Na tome sam joj posebno zahvalna. Jer nije mala stvar kada neko prepozna tvoje stihove, posveti im vreme i pomogne im da pronađu put do čitalaca.
Ponekad nam život pošalje ljude onda kada to najmanje očekujemo. Ne da bi zamenili one koji su već ostavili trag u našem srcu, već da bi nam podarili neko novo, posebno prijateljstvo.
Hvala mojoj seki za sve. Za razumevanje, strpljenje, druženje, zajednička putovanja i sve one divne trenutke koje smo podelile.
Neke vile ne dolaze iz bajke. One jednostavno uđu u naš život i učine ga lepšim.

Jelena Grbić i Dajana Petrović













