MIĆO JELIĆ GRNOVIĆ: KULTURNI IDENTITET

OD UMJETNOSTI DO KULTURNOG IDENTITETA

U umjetnostima kojima me Bog obdario svojim zalaganjem postigao sam u nenaklonjenoj mi sredini u Zagrebu zadivljujuće lične rezultate. Kažem lične jer me samo publika podržala, a kritika uništila. Npr. molio sam publiku na svojim Poetskim seansama u Teatru poezije, kog sam i osnovao,  da prekinemo jer će uskoro zadnji tramvaj krenuti. Nikada me nisu poslušali ti divni gledaoci– Mićo Jelić Grnović.

Razgovarala: Neda Gavrić

Predstava “Mudrost i ljepota Kur’ana i Biblije” izazvala je mnogo reakcija. Susrela se s provokacijama, reakcijama publike, ali i nepredviđenim situacijama tokom izvedbe?

Napravio sam predstavu u sred sredine ondašnjeg režima socijalističko-komunističkog „Mudrost i ljepota Kur’ana i Biblije“ u kojoj su prvi put u Zagrebu viđene nage scene u teatru . Predstava „Mudrost Kur’ana“ je  u samoj najavi plakatom izazvala senzaciju jer je na plakatu stajalo snimanje nagih scena. Priznajem da sam imao smisla za reklamu, ali kako prikazati prvog čovjeka – Adama, nego nagog. Da izbegnemo provokacije, zakupio sam scenu Dramskog kazališta Gavela za premijernu izvedbu. Napunjena je kao čep. U našoj sceni imao sam dublera, ne zato što nisam fizički izgledom  bio božje stvorenje, nego sam se plašio, ponavljam, provokacija jer trebalo je sat i po vremena. Biti sam na sceni i igrati veliki tekst. Pogledao sam iza zavjese  kako ide punjenje gledališta. Primjetio sam  ljude raznih konfesija kako zauzimaju prve redove, a na kraju sam ugledao članove konkurentskih studentskih kazališta zbog kojih sam se i izmakao iz komorne dvorane Studentskog centra koju su koristili i profesionalci Teatra itd. Moje izvođenje prikovalo je sve gledaoce  za sjedište što tekstom ova dva velika božanska djela, a potom i mojim kako reče nedavno jedan naš poznati krajiški pisac i mojim i stasom i glasom. No pred kraj predstave poče će konkurentski gledaoci izlaziti   svakog minuta po jedan, ali ne kako se iz pozorišta izlazi nečujno, nego treskati izlaznim vratima. Ali znajući da je gotovo kraj nisam se izgubio. I tu ne bješe kraj mojih muka. Mislim da je premijera bila 20. aprila, a već  početkom maja počinje Majski festival studentskih kazališta Jugoslavije  upriličen da bude u sklopu obilježavanja oslobađanja grada Zagreba 8. maja 1945. Festival se godinama odvijao u Studentskom centru u već pomenutoj Komornoj dvorani. Začuđujuće bi upućen poziv izvan konkurencije i mojoj predstavi sa pomoćnim terminom. Prihvatio sam. Dvorana dupke puna i domaće publike i članova gostujućih ekipa. Vidim poznata lica iza zavjese kao npr. najveću hrvatsku pjesnikinju Vesnu Parun i neke značajne umjetnike. Predstava počinje kako drukčije nego biblijskim tekstom stvaranje Svijeta. Postadoše se svjetla a sa magnetofonske trake  uz smjenu tame i svjetla  odvija se stvaranje. Dubler čeka da se za vrijeme tame ubaci na pozornicu, ali  na scenu pade nož i ču se njegov zveket, pa opet i drugi za vrijeme tame. Dubler koji je i sada živ ove 2025. Godine, a to je bilo 1970. Prestravljen mi reče da odustanemo. Kategorično odgovorih – igraćemo makar i nastradali. I pade i treći nož pred njegov izlazak, vidimo na sceni za vrijeme svjetla te noževe. Bili su to noževi iz obližnje studentske menze. Dubler odigra besprekorno i fascinantno  ulogu Adama i nakon  njenog završetka ja nastavljam. Završetak  predstave bi propraćen nestvarnim aplauzom koji ja zaustavitih nekom čudnom snagom i rekoh – Ja sam večeras najsretniji čovjek na svijetu jer sam izdržao ono što ja ne bih priredio ni najvećem neprijatelju koga nema i koga nikad neću imati jer ste se uvjerili da to što niko u ovom gradu ne može podnijeti može jedino Mićo Jelić Grnović. I sada, nakon 55 godina i čudim se i divim što sam sve podnio  u svom  umjetničkom djelanju. Odigrao sam iza toga „Platonovu Odbranu Sokratovu“ 1972. to  je kritika u novinama  propratila tekstom “pa kud Sokrata Mićo” E, tu smo. Imao sam tri mane za Zagreb. Jedna je bila to što sam Srbin, druga je bila moj višestruki talenat i to gotovo za sve umjetnosti osim muzičke, a treća mana je bila moja fizička pojavnost, mlad, lijep, duhovit šarmantan, ekstravagantan, nekonvencionalan, poželjan ljubavnik. Imao sam i četvrtu manu koja me dokrajčila, nisam se slagao ni sa politikom SK jer sam otvoreno još 1966. govorio na mitingu u zagrebačkom Ventilatori da je smjena Aleksandra Rankovića uperena protiv srpskog naroda a takozvanom Maspoku suprotstavio sam se u samom Predsjedništvu ondašnjeg Saveza studenata Zagreba. Nameravali su preoteti  Antologiju najnovijeg hrvatskog pjesništva čiji sam urednik ne uvrstivši nijednog Srbina pjesnika u nju. Ali nisu uspjeli i zato su mene u ondašnjem Telegramu čerečili u nastavcima. Potpisivali su protiv mene lažne peticije potpisima pjesnika koji to nisu potpisali ka npr. Džemaludin Alić koji mi je u jednoj šetnji rekao “Mićo, ja ono nisam potpisao” iznenađen rekoh – Pa što nisi demantovao?! On samo sleže ramenima. Razumio sam. Meni je njegovo priznanje nakon gotovo godine dana značilo više nego da mi je poklonio kuću. Ali ima Boga, nakon svega pozva me Radojko Ježić da sa svojim Teatrom poezije nastupim na narodnom mitingu na ondašnjem Trgu Republike pred sto hiljada posjetilaca, istina privedenih, ali 100.000 je 100.000 hiljada.

Možete li nam reći nešto više o Vašem radu kao urednika književnih časopisai umetničkog direktora poetskih pozorišta?

Časopis POEZIJA koji sam takođe osnovao  doživio je deset izdanja od 1967. Pa  1973.  Kada sam odlučio da odselim iz sredine kojoj smetaju po svim osnovama, ali ponavljam ne i publici koju nikad neću zaboraviti, koja me podržavala i voljela, ali umjetnički establišmenta i naročito kritičarska nipodaštavao. A časopis Poezija im nije bio po volji jer sam objavljivao pjesme i ostalih naroda i narodnosti kako se to onda imenovalo. Tako sam objavljivao  panorame makedonskog pjesništva, bosansko-hercegovačkog, srpskog… Unajvećem  zahuktalom Hrvatskom nacionalizmu organizovao sam tri motiva mladih pjesnika Jugoslavije i štampao  njihove almanahe. Organizovao sam i dva Velika mitinga pjesnika revolucije od kojih je bilo među njima najvećih od najvećih. Organizovao sam i centralnu proslavu 50-u godišnjicu oktobarske revolucije na koju sam pozivao najveće ondašnje umjetničke zvijezde kao npr. operskog pjevača Miroslava Čangalovića  iz Beograda koji je uspoređivan sa nedostižnim Šaljapinom. Kako sam se usudio pravio sam u Teatru poezije i slikarske izložbe jer sam i sam slikao i radio scenografiju i kostimografiju za svoje predstave. Postavio sam na scenu pjesnika pjesmama zapisanim još na glinenim pločicama pa do ondašnjih savremenika i naših i stranih. U poetskim seansama predstavljao sam ondašnje značajne umetnike i….glumce i pjesnika kao npr Mariju Crnobori pa Vesnu Parun ….1973. napustio  sam Zagreb s namjerom da se vratim u svoje selo Jasenovčani na Baniji da kupim ovce jer sam imo ograđene zemlje, ujesen prodam jaganjce i da završim svoj davno započeti Roman o Srbima i da završim započeto zdanje Zadužbine kuća Grnovića. No u međuvremenu, na molbu majke, zaposlio sam se u Sisku kao profesor književnosti i  predavač slikarske, muzičke i scenske umjetnosti. Taj period sa školarcima mi je povratio smisao u život jer su me učenici voljeli kao božanstvo. Čak su se organizovali i štampali moju tada novu knjigu pjesama. I desilo se da su ondašnje takozvane strukture odlučile da me premjeste u Centar za kulturu. Tu sam, između ostalih predstava, postavio i Šekspirovog Hamleta i svoju najznačajniju predstavu Opijelo za sedam stotina  iz glinske Crkve sa 102  izvođača. Na premijeri su se čuli samo jecaji u publici. Naravno i odavde moradoh otići jer je Hrvatska počela uveliko sa pripremama za rat. Na sam Vidovdan 1992. dobih otkaz. Prethodno kao aktivista Srpske Demokratske Stranke privođen sam u ondašnji MUP na informativni razgovor, ali ja sam ih nadmudrio jer ipak sam ja bio i profesionalni režiser i glumac. Svakako da sam kao potpredsjednik Stranke uverio narod svog kraja da se pripreme. I već sam 7.7. na poziv Vukašina Zorića otišao u redakciju Nove riječi u kojoj ću provesti tri godine objavivši u njoj pravio svog Romana o Srbima i nastaviti sa pisanjem ratnog dnevnika. Izabran sam i za narodnog poslanika SAO Krajine, kumovao  Republici Srpskoj Krajini, a u njenu vladu biran za Ministra za kulturu čiju sam djelatnost i dotad neformalno obavljao. Usput sam pisao i pjesme za knjigu Krajina moja sudbina. Za vrijeme rata pored Krajina moja sudbina štampao sam i knjigu Otvorena pisma otvorenim srpskim neprijateljima.

Već devedeset druge, u režiji Ćoke Majstorovića i pod mojim umjetnički vodstvom, izvedena je premijerno prva pozorišna predstava u Kninu. Po izvedbi glumci i novinari nagrađeni su posjetom Manastiru Krka i našem srpskom moru u Karinu. Proslavili smo “kako valja i trebuje”. Kulturni život u  Kninu u narednom razdoblju obogaćen je gostujućim predstavama  pozorišnim iz Beograda, slikarskim izložbama na Tvrđavi kao npr. čuvenog Milića od Mačve. Ugostili smo i vrsne beogradske pjesnike po dalmatinskim gradovima u karavanu među kojima znamenitog Ljubivoja Ršumovića i svjetsku divu Oliveru Katarinu. Drugom prilikom počevši u Slunju ugostili smo Simonidu Stanković , Zorana Kostića i dr. Oživljena su i folklorna društva uz obavezno Vidovdansko slavlje svake godine pred  Lazaricom u  Dalmatinskom Kosovu. Promovisana je u mnogim mjestima moja knjiga Krajina moja sudbina, proslavljani dani oslobođenja pojedinih gradova, čak smo organizovali i izbor Najljepše djevojke Krajine u Petrinji , a oživljeni su i crkveno narodni zborovi ponegdje i nakon četrdeset godina prvi put kao npr. u Benkovcu. Kolo Srpskih sestara pored klasične djelatnosti nastupalo je na svečanostima sa horskim izvedbama. Ja sam obilazio i osnovne i srednje škole interpretacijom svojih pjesama.

 

Učinili ste mnogo na polju kulture, kako u Krajini, tako i za ceo srpski narod gde god živeo. Kada govorimo o Zadužbini, mnogo autora je posetilo ovaj kompleks?

Veliki je vremenski razmak  prošao tako da se trenutno i ne sjećam koje su bile moje ingerencije u kulturi nego navodim samo krtke osvrte, a mnoge sam u potpunosti nenamerno ispustio, ali u pauzi odgledavanja  proslave rođendana Republike Srpske prisjetitih  se  i naših svečanosti kao i komemorativnih   obilježavanja naših stratišta iz Drugog rata npr. pokolja u Glinskoj crkvi,   Jasenovca, spomen grobalja i novih kao npr. u Benkovcu. Na mnogo mjesta bijah režiser, ponegdje organizator, a negdje gostujući umjetnik. Sa svojom klasom studenata Filozofskog fakulteta u Petrinji i njihovom premijernom predstavom oformio sam Krajinsko Pozorište Petrinja. Naravno obilazeći Krajinu, kako se kaže  uzduž i poprijeko, često sam se zadržavao i u mom prebivalištu, u Zadužbini u Jasenovčanima, pripremajući postavku Stvaranje Republike Srpske Krajine i vršio pripreme za podizanje u kompleksu Zadužbine Bogomolju Svetog Spasa  organizujući veliku svečanost Zadužbine 24. 9.1994.  Taj skup naroda i Prvaka Krajinskih na čelu sa Vladikom Nikanorom koji je sa sveštenstvom Banije osveštao mjesto za Bogomolju. Bio je to najposećeniji  kulturni skup dotad viđen u Krajini. Po mojoj procjeni  bilo je naroda na stotine, a možda i hiljada manje-više. Narod je samoinicijativno dobio pečene prasce, kolače, rakiju.. samo sam ja od sponzora pripremio zakusku za dvije stotine  posjetilaca, a iznio na velik sto u obliku krsta sedamdeset litara rakije. Nakon odlaska na stolu je ostalo više rakije nego što sam izneo.  Igralo se i pjevalo i prije i poslije programa koji sam upriličio. I dan-danas se na Jutjubu mogu pogledati snimci u nekoliko nastavaka. Cijeli kompleks Zadužbine zaveštan pismom njegovoj Svetosti Patrijarhu srpskom Germanu 1988.  uručen je Njegovom Preosveštenstvu Nikanoru sa mojim i očevim potpisom. Devedeset pete  nakon Oluje kompleks Zadužbine je opljačkan, a potom spaljen, ali sam  u progonstvu gdje sam se obreo u Belom Manastiru  nakon mjesec dana organizovao feniks svečanost Zadužbine Srpske Krajine sa malo artefakata koje sam uspio sakupiti u Baranji. Svečanost sa više artefakata organizovao  sam i 1996., a 1997. organizovao  svečanost u Vladimircima čiji kostur je preživio do danas uveliko popunjen i prepunjen jer kako prilikom osveštavanja reče Vladika Milutin “Cela jedna država na trideset kvadrata. Zadužbinu je za ovih trideset godina posjetilo nekoliko hiljada posjetilaca . Mnogi su u Letopisu Zadužbine  ostavili pisano svoje utiske s meni najdražim komentarom. Čuvenog prijatelja srpskog naroda Arno Gujona, čiji faksimil prilažem, zadužbina je četvrtog avgusta od  2000 do 2004 održala. Sabore Krajišnika  u vidu Hodočašća  sa raznovrsnim programom na četiri lokacije uz narodno veselje i težački ručak ponesen sobom. Mještani Vladimirčani iznosili su nam kafu i sokove, đakonije koje su donijeli. Bilo je dirljivo i nezaboravno, ali morao sam prekinuti jer sam spriječen  zdravstvenim hendikepom, serijom moždanih udara. U Zadužbini je zasjedala i Vlada Republike Srpske Krajine u izbjeglišttvu. Godišnji tradicionalni skup novinara Krajine održan je 2008. U Zadužbini, penzioneri Krajine kolektivno obilaze Zadužbinu, a takođe i umetnici, slikari i pjesnici ostavljajući svoje slike i knjige. Kako smo rasuti po cijelom svijetu Krajišnici sa svih meridijana dolaze i kažu da se osećaju kao u svojoj kući, a ja dodajem da Zadužbina to i jest.

 

 

Kažite nam nešto više o Teatru poezije, radu u Centru za kulturu u Sisku. Šta je to što je dovelo do apsolutnog brisanja iz Hrvatske kulture?

U Teatru poezije od 1967. do 1973. ostvario sam šezdesetak scenskih projekata, a u Centru za Kulturu u Sisku dok nisam pao u nemilost   dvadesetak dana od 1976., pa dok nisam pao u nemilost početkom osamdesetih godina premeštajući me s radnog mjesta režisera na radno mjesto organizatora. Motiv za premeštaj je bio što sam  reklamni pano za svoju predstavu „Ludnica prve klase“ Hrvoja Hitreca postavio  na zgradu Skupštine opštine Sisak, da li namjerno ili ne nikad nisam otkrio. O mojoj  djelatnosti u Centru za kulturu sva dokumentacija je nestala, samo poneki objektivni ljudi kao Donat Rogić prikazujući arhivske zapise iz lokalnih novina uz komentar moje izvedbe  iz 1976. godine dodao tekst prošle godine – „Sisak Miću neće nikad zaboraviti“. A istovetan tekst lično sam čuo od potpredsjednika Vlade Republike  Hrvatske kada je 2000. godine u Cirihu na Svetosavskom kongresu rekao – Miću Zagreb neće nikad zaboraviti. Te dvije izjave znače mi da nisam uzaludno potrošio vrijeme u umjetnosti premda ne i utjeha za moje apsolutno brisanje iz  Hrvatske kulture. A neke stvari ne mogu se izbrisati kao npr. moja izdavačka djelatnost i u Zagrebu i u Sisku jer štampani zapisi ipak negdje opstanu.   Ovaj moj intervju je moj obračun sa njima čuvena je Krležina polemika.  I dođe vrijeme da se odmaknem ne samo fizički kao što sam to 1973. godine sa Zagrebom otišavši,  a  iz Siska nešto ranije od dobijanja mog vidovdanskog otkaza 1991.  nego da se isključim i duhovno iz tih, za nas Srbe, nemilih sredina.

Nakon trostrukog izbjeglištva, trajno se nastanjujete u Vladimircima oformivši Zadužbinu Srpske Krajine. Recite na nešto više o tom periodu?

Nastanivši se trajno u Vladimirci  nastavio sam popunjavati izložbeni prostor kako sam osmislio. Najprije sam opremio prostor iz državno-pravne organizacije Republike Srpske Krajine uramivši sva relevantna artefakata, plakate o referendumu, izborne plakate, štampana glasila, novac, automobilske oznake, insignije, uniforme službene, sportske diplome itd. Galeriju Krajine popunjavaju do danas jer mi je ostalo samo još jedno mjesto na zidu za obećani crtež Mirka Ševića, vjerovatno najznačajnijeg našeg slikara. Predstavljeni su slikari svih krajinskih pokrajina. Isto tako, u etno zbirci koju čuvam u depou, izloženi su etno predmeti svih pokrajina fotografijama predstavljeni u dva ustaljena okvira, a dostupni oku su etno predmeti upotrebne vrijednosti. Takođe,  držim na kasetama video zapise o Krajini onih koji su stigli do mene . U  biblioteci Krajine nalazi se približno hiljadu knjiga krajinskih autora koje sve pročitane za ovih trideset godina čuvam za naše potomke. Naravno da su izložene i moje slike i skulpture naslikane u progonstvu i dvije iz bivšeg života koje su mi poklonili organizatori likovnih kolonija  u kojima sam ih radio prije ratnih sukoba na tlu Jugoslavije. Ostale slike iz  Zadužbine u Jasenovčanima, njih oko tri stotine, nestalo je bez traga kao i svi ostali artefakti postavki Srpska Slava, Biblioteka sveti Sava, Spomen ikonostas srpskih sakralnih spomenika, Stvaranje Republike Srpske Krajine.

I tako osakaćenu, morao sam ponovo krenuti u progonstvu da oživim u svakom pogledu. I Bog dade da u likovnoj umjetnosti napravim ono što nikom nije pošlo za rukom. Već 1996. u Jalovičkoj koloniji naslikan  u povelikom formatu Krajinu iz 1995-e i triptih Spomenik Krajišnicima. 1997. izvajao sam skulpture Krajišnika u egzodusu, a kasnije Jasenovac – Hrvatska Đavolja varoš sa scenom takmičenja u klanju  logoraša, zatim Dječji logor u Sisku i spomenik Materi Srpskoj. Izvajao sam i tridesetak skulptura srpskih pisaca i takođe tridesetak skulptura pod nazivom Eros i Tanatos što sveukupno  iznosi približno dvjesta skulptura. Kad sam rekao da sam  naslikao  što nikom nije pošlo za rukom  jeste slika države, a potom spomenik svim Krajišnicima na slikarskom platnu.

Prema mnogim ljudima ste izrazili zahvalnost kroz svoj kreativni i umetnički rad. Šta simbolizuje serija portreta „Uspomene iz Krajine“?

Od slika iz mog mikrokosmosa naslikao sam portrete meni najvažnijih s kojima sam odrastao pod nazivom „Uspomene iz Krajine“. Tu su moji stričevi i strine, braća, tetke , otac i majka , sestra Miljka, sinovica Mila, đed Ljubomir, Seja, majka mog posinka, sestričina Dragana, sestra Danica, pa marginalne ličnosti kao što je sluškinja Danica, seoska baba Jelica i božjak Stevo Đuro, zatim moj portret, portreti mojih najvoljenijih djevojka, sve ulje na platnu 50h70 cm. ,zatim kao zaljubljenik u cvijeće, u istoj tehnici i formatu, naslikao sam Ciklus Ikebana iz Jasenovčani koja se Vladimirčanima  veoma svidela tako da sam te slike, uz portrete meni bliskih Vladimirčana, njih tridesetak i skulpture  pod nazivom „Vajarska interpretacija likova srpskih pisaca“ poklonio kao svoj Legat Vladimiračkoj biblioteci. Sa slikama cvijeće ,kažem, publika je bila oduševljena i mnogi su poželeli da poneku kupe, ali poklon se ne prodaje. No kako su me mnogi ljudi nečim usrećili, vraćao sam im uzdarje u slikama, tako da sam skoro stotinjak slika,sve ulje na platnu, poklonio, počevši od Petra u Australiji, pa do Londona i Amerike. No to ne bi uzalud jer nedavno do mene stiže najljepše priznanje koje valjda nikad nijedan slikar nije dobio. Evo tog kurioziteta. Dragica Pantelić, bivša direktorka i osnivač biblioteke u Vladimirci ma zamoli da joj naslikam Begonije, a ona će pribaviti platno.  Naravno da sam je iznenadio i ubrzo  naslikao Begonije sa puno ljubavi i zahvalnosti jer mi je, kao došljaku u Vladimirce, iz svoje bašte svake godine davala voće jer ga ja nisam zbog oskudice mogao kupovati. Bilo je to pre desetak godina. Dragica urami sliku držeći je u dvorišnoj kućici gdje je danju boravila. I pred dvije tri godine onemoća i ćerka je odvede k sebi u Šabac. Malo pomalo Dragica onemoća i postade nepokretna. Moju sliku su joj  njeni iz Vladimiraca prenijeli u njenu sobu u Šabac da je gleda. Ja bih Dragicu povremeno nazivao, ali ne i obilazio jer sam prilično i sam hendikepiran. Jednom prilikom razgovora reče mi: Mićo zamolila sam moju Gordanu da kad umrem tvoju sliku stavi sa mnom u sanduk.

 

 

Put u Australiju urodio je plodom, kada govorimo o Vašem slikarskom stvaralaštvu.  Kakve utiske i uspomene nosite iz ovog dela sveta?

Pomenuh Australiju. Na poziv Srpskog kulturnog  centra u Pertu da kao pjesnik gostujem, odazvao sam se i 2006. Krenuo sam na daleki put. U Pertu  me dočekao moj kum Goran kod koga ću biti smješten dvadesetak dana. Mojim nastupom bjehu posjetioci oduševljeni, a takođe i rastuženi, a kako i ne bi jer su se svi podsjetili onoga kroz šta smo prošli. Da sam ostao u Pertu,  a i u Melburnu i Sidneju, duže od planiranog vremena mislim da bih od naporne ljepote umro. Svaki dan kod nekoga gost sa raskošnom trpezom, a piva na potoke donosiše , intervjui i obilasci znamenitosti tih gradova. Okružen ljubavlju gotovo da nisam ni spavao jer sam svima htio udovoljiti. Ilustracije radi, pominjem doček Rankov i Ljubavnog na aerodromu u Sidneju. Izljubismo se srpski, a Ranko reče; Mi kad smo na televiziji čuli da Ti dolaziš mislili smo da Bog dolazi  nama.  Taj put u Australiju urodio je plodom u mom slikarstvu jer sam naslikao još u Australiji  neke slike poklonivši ih domaćinima, a nakon desetak godina naslikao sam ciklus Svi moji letovi koji započinje Srbija iz vazduha, Dizdarov svirač iz Sidneja, Sidnejske opera, Srpsko groblje u Klajnu pored Melburna gdje sam pronašao i grobove svojih rođaka. Naslikao sam i Buš u  Pertu, Kings park, Džamiju u Abu Dabiju, plažu  Susu u Tunisu, porodicu svog posinka u Londonu, o da i porodicu mog  studentskog cimera u Zagrebu pjesnika Abdul Kader Diaba koji živi  u Abu Dabiju…

Zaista veliki značaj ima Vaše literarno stvaralaštvo, pogotovo Vaša kultna knjiga „Krajina moja sudbina“. Više nego pozitivne reakcije stizale su i od čitalaca i od književne kritike. Osvrnimo se na decenije Vašeg literarnog stvaralaštva.

Za kraj  ovog mog osvrta na samog sebe  prioritet  bi bio  da za ovaj intervju kažem ponešto i o mom literarnom stvaralaštvu, a koje više govori samo o sebi jer je odštampano i dostupno za razliku od ovih drugih umjetnosti u kojima sam ponešto ostvario, a kao i da nisam, jer kako jednom reče Andrić da se akteri nakon pozorišne predstave osjećaju, parafraziiram ga, kao slikar kome bi nakon završetka slike bilo platno prerezano, a i slika je osuđena da na nekom zidu samuje. Dakle, komunikacija joj je ograničena u skučenom prostoru dok je književnost dostupna i onima koji ne vide i onima koji ne čuju jer oni koji ne čuju vide čitati, a oni koji ne vide mogu čuti sada na mnogim medijima. Što se tiče moje književne djelatnosti, kažem u šali kad me upitaju zašto više ne pišem jer s napunjenih 70 godina odlučio sam se za kraj, odgovaram da sam ja više napisao u svom životu nego što je neko u svom pročitao jer okušao sam se u poeziji štampavši šest zbirki  od kojih jednu u devet izdanja, a druge u ponovljenom.   Zatim dvije knjige kritika, dvije knjige epistolarnog  sadržaja, prozno djelo Roman o Srbima i dvije knjige za djecu . Vrhunac mog literarnog stvaralaštva  bio je u zenitu u Krajini od 1991., pa sve do njenog potpunog gašenja reintegracije posljednjeg dijela 1997. godine. Svojom kultnom knjigom „Krajina moja sudbina“ stekao sam planetarnu popularnost jer su saplemenici i saputnici rasuti  i uzduž i popreko planete, a najnovijim tehničkim sredstvima svijet postao globalno selo i sve je svakome postalo dostupno. Ali to se uprkos tehnici ne bi desilo da se oni nisu našli u toj knjizi koja im je uz interpretaciju zla i nesreće, koja ih je sveukupno zadesila, osvjetlala obraz i učvrstila u svom srpskom identitetu. U toj knjizi se nalazi „Molitva za srpsku djecu“ posvećena Banjalučkim bebama, pa druga o djeci poginulih srpskih boraca, pa u nastavku pjesme o svakome ljudskom srpskom čeljadetu počevši od srpskih matera, očeva, boraca, sestara. Niko nije zaboravljen, počevši od rodonačelnika Svetog Save, pa do najnovijih  mučenika i stradalnika kroz cijelu srpsku golgotu zaključno sa NATO  bombardovanjem. Od naroda sam nazvan svecem, od intelektualaca Čuvarem srpskih nesreća, od kritičara Princom poezije, a pisci me prozvaše srpskim  krajiškim Gandijem. Ne znam da li zaslužujemo sve te epitete koji su dokumentovani, ali nesebično sam svoj život podredio narodnom i svojim fizičkim trajanjem. Još uvijek se ponekad oglasim slikom, skulpturom, intervjuom, video zapisom upozoravajući i otkrivajući zaboravljeno ili na zataškano. Tako sam  pokušao i uspio izdvajati Logor u Jasenovcu da ispravim zlu namjeru sadašnjeg spomenika u Jasenovcu tzv Kamenog cvijeta jer je taj spomenik velika podvala. Taj spomenik nije autentično djelo Bogdana Bogdanovića nego prepravka da taj tulipan,  gledan iz raznih uglova, oslikava ustaško ušato U.

Bogadanović je preinačio svoj projekat na nagovor Ladislava Horvata i pristao da odbaci svoju verziju ruže kao cvijeta i prihvati neoprezno, ni u šta ne sumnjajući, lalu-tulipan kao konačnu verziju ne znajući zašto, ali Horvat je i te kako znao zašto.

Asocijativno i disperzivno misleći, udaljavam se od prethodno započeto, ta i namjeravanog kraja ovom razgovoru, a to je riječ dvije o književnom stvaranju. Nije mi bilo teško sve zapisati jer sam se zatekao na samom izvorištu onoga što sam zapisao i obliku pjesme. Ja mislim da najčešće nisam stvaralac nego samo zapisničar. Ponekad, prilikom nadahnuća, ne stižem zapisati ono što mi je božanskim promislom dato i “naloženo”. Završetkom zapisivanja, ma koliko duge pjesme naučim je naizust, a tokom vremena ako je dugo vremena ne govorim počnem zaboravljati. No, jedina pjesma koju nisam samo po nekom nalogu zapisivao je kultna pjesma  Naricanje srpskog pjesnika za žrtvenim janjetom Krajinom u koloni izgnanih Srba Krajinskih. U Prijedoru sam započeo sa pisanjem, a završio u Belom Manastiru  avgusta 1995. Prvo govorenje javno imao sam na Televiziji Novi Sad koje je u samom studiju pokosilo prisutne, zatim na televiziji Beli Manastir. Od tada počinje veličanstveni uspon te pjesme. Jecaji u gledalištu postali su trajna zvučna kulisa.

Doživio sam i pad u nesvijest u publici , ta poema postade narodna svojina,  a ja ne tako rijetko  dobih titulu narodnog umjetnika prilikom najavljivanja.

NARICANJE SRPSKOG PJESNIKA ZA ŽRTVENIM JANJETOM, KRAJINOM,

AVGUSTA PO HRISTU HILJADU DEVET STOTINA DEVEDESET PETE GODINE

U KOLONI IZGNANIH SRBA KRAJINSKIH

 

 

Krajino moja

moja sudbino

ko li mi te

iz njedara ote

Ko li mi te odade

Ko li mi te izdade

Ko li mi te predade

O Bože preveliki li si

u Tvoje Ime vatre lože

sa praga svoga

sa praga srpskoga

 

Sa praga svakoga

traže nekoga

pa makar i jedinoga

Jedinice sestrice

Krajinice ljepotice

od sestara tebe iz njedara

uzet hoće

 

Premlada si

u petoj si

Grešni jesmo

ni Bogu te ne damo

Al i Gospod ponajljepše voli

još neumrloj

sprovod se pripremi

 

Zbog ljepote i tvog stasa

Zemlju kuglu

narod tvoj

pet-put opasa

 

Nema cvijeća sem suzice

za kićenje tvoje

U Srbiju tebe nose

a u pratnji u pretužnoj

Prvi Medak

a Počitelj zatim

u koloni dugoj

srpski barjak

kao Arsenije

tužni Čarnojević

ne na konju

već na tenku nose

municiju Plaški vuče

Korenica sa Plitvica

vodu grabi

da umije suzne oči

da ustaša negdje

ne zaskoči

 

Ni Knin ptice grabljivice

ne sprečiše da zaplače

u koloni tužnoj

moga roda srpskoga naroda

Nosimo ti milodare

na naš oltar srpski tužni

misleć pritom

da je sanak ružni

 

Neko vuče prikolicu

i u njoj dječicu

neko prase

a neko psetance uza se

neko lonac

neko kosu

a svi Srbi u očima rosu

neko zamrzivač

a neko pokrivač

niko ne zna zašto uze

u očima stalno suze

 

Kud idemo kamo ćemo

još si živa naša mila

o vidari, o ljekari

specijalci srpski gdje ste

Ondud turci, otud vuci

sami ljuti krvoloci

načinju ti živo tijelo

u Topuskom pripremiše opelo 

 

A u Srbu i u Dvoru

još držimo časne straže

neprijatelji naši

da nas ne pregaze

Al nemaju srca oni

zasuše nas avioni

 

Nije šteta ljepotice sveta

jer je žrtva naša strasna

i kolona naša časna

Već smo dali što imali

neko sina neko svata

neko oca neko brata

svako dao što imao

neko majku neko snajku

o sestrice Krajinice

samo da nam ti preživiš

 

Ponijeti nismo

nekretnine mogli

ni grobove ni časne krstove

ni volove ni slavske stolove

od preteškog našeg jada

sestrice premlada

 

Ne stižemo ni krajputaš

ni umrlim niti poginulim

podignuti

đe svanuti đe li omrknuti

Teška puta rano ljuta

zagušeni, zatrpani živi

nit stanice nit bolnice

niti vode niti hlada

 

Ljepotice naša mlada

što imali za te dali

uzdali se da odrasteš

uzdali se u te rane ljute

Ti stasati mi imati

mi plakati a tebi pjevati

Ko te dade

ko li te predade

 

Nas da uze a tebe ostavi

taj u vječnoj živio bi slavi

Od Obrovca od Benkovca

zbog daljine zbog mrkline

da l će iko moći stići

Od Drniša olovna nam kiša

od Gračaca ljuta bola od topova

a od Gline ljute psine

haubice iznad Kostajnice

od Petrinje divlje svinje

uzoraše preoraše

a u sela čuju se opela

 

Sve dok puška metak puca

čujem tvoje srce kuca

đe si sada vilo Ravijojlo

da nabereš po Miroču trave

da oživiš prepukla nam srca

iz paprati beri vlati dušu joj povrati

Krajinici miloj nam sestrici

 

ZAMRLA JE SAMO – ZNAMO

 

O Krajino naša popudbino

nit stigosmo

nit ostadosmo

 

BOŽE SIĐI

PA NAS VIĐI