MILENKO JEVĐEVIĆ: OFICIR S PEROM

Imali smo čast razgovarati sa izvanrednom ličnošću – književnikom Milenkom Jevđevićem. On je i oficir koji je, svojim bogatim vojnim iskustvom i posvećenošću, nesebično doprinosio svojoj zemlji, prenoseći nadu i snagu svojim sunarodnicima u teškim vremenima sukoba i izazova. Njegova najnovija knjiga, zbirka poezije pod nazivom “Zrno kremena”, predstavlja zrelu, izbrušenu i autentičnu poetsku ispovest koja duboko odzvanja u srcu čitaoca. U njoj se prepliću lične priče, ali i teme nade, slobode, ljubavi i borbe za dostojanstvo, što čini ovu poeziju posebnom i snažnom. U ovom razgovoru, kroz pitanja i odgovore, otkrivamo inspiracije koje stoje iza „Zrna kremena“, kao i vezu između njegovog vojnog iskustva i književnog stvaralaštva.

Razgovarala: Neda Gavrić

Šta je motivacija iza izbora naziva Vaše nove knjige poezije “Zrno kremena”? 

Sintagma zrno kremena prvobitno se nastanila u stihu pjesme Praznično jutro. Budući da ona, na prenesen način, prilično vjerno oslikava svekolike odaje mog bića, učinila mi se dostojnom da svojim značenjem predvodi sve pjesme u ovoj knjizi. Obje njene riječi (i zrno, i kremen) su glavne u lingvističkom smislu, jer stoje ravnopravno jedna prema drugoj. Zrno je uvjerljiv simbol obnavljanja i trajanja života, opipljiva nada da iz mrvastog stvora ponovo može nići gorostas. I ne samo gorostas, već i sloboda, i ljubav, i dostojanstvo… Kremen je, opet, sam po sebi, simbol postojanosti i iskričavosti. Kada su ove dvije riječi jedna uz drugu, onda se njihova znakovna sila udvostručuje u stihovnom opisivanju svih unutrašnjih bitaka koje je ovaj pisac vojevao potonjih godina.

Koje su posebnosti u jeziku i stilu koje odlikuju “Zrno kremena” u odnosu na prethodna dela?

Pisanje je zanat, maltene kao i svaki drugi. Ako čovjek želi da ga čitaoci i relevantna književna kritika smatraju pjesnikom, mora se posvetiti otkrivanju tajni i izučavanju vještina lijepog pisanja. U svemu tome darovitost ima posebnu ulogu. Ona je nezamjenjivi lahor da bi se pisac vinuo u umjetničke visine. U suštini, darovitost je bogomdanost koja nam pomaže da tajne i vještine lijepog pisanja stvaralački otkrivamo i brže ih shvatamo. Želim vjerovati da moju najnoviju knjigu odlikuje zreliji (izbrušeniji) stil pisanja u odnosu na prethodne knjige.

Moj književni izraz odbija da po svaku cijenu prihvati savremene tokove u pisanju, jer smatra da je takva poezija najčešće lišena poetičnosti i jasnoće, a time i umjetničke ljepote. Što se tiče jezika – on je nepromjenjeno moj, sa izvorištem u narodu i u tradicionalnoj književnosti.

Knjiga je podeljena u pet ciklusa. Koji su razlozi za izbor naziva ciklusa: Raporti, Zavičajne bisage, Zapretane rukoveti, Oni znaci, Prepjev vremena?  Na koji način se odredio sadržaj svakog ciklusa i da li su ti nazivi simbolični?

Kada su mi počeli pristizati lični znaci da je došlo vrijeme štampanja nove knjige, počeo sam detaljnije prelistavati nakupljene pjesme i grupisati ih po bliskosti onoga o čemu pjevaju.

Riječ raport u svom osnovnom značenju predstavlja vojni izvještaj. Budući da je veliki dio mene ostao „vojniziran“ i poslije završetka vojne karijere, nastala je niska „ovovremnih raporta“, koje sam objedinio u početni ciklus pjesama.

Zavičaj je naša krštenica i lična karta koja se nikada ne mijenja. Ma gdje da otputujemo, ili se negdje privremeno nastanimo, Zavičaj putuje i živi sa nama. Tako sam u ciklus Zavičajne bisage udjenuo sve one pjesme koje su nastale zovom Zavičaja.

U ciklusima Zapretane rukoveti, Oni znaci i Prepjev vremena okupljene su ljubavne pjesme, koje su nastale u različitim vremenskim periodima i od različitih sentimentalnih nijansi.Upravo su te „sentimentalne nijanse“ opredijelile i nazive ova tri ciklusa.

Kako i koliko je odnos između ciklusa odraz Vaše lične poetike ili životnih tema?

Kao što rekoh, pjesnički ciklusi u knjizi Zrno kremena obuhvatili su zasebne teme i motive koje odavnina nosim u svom zavežljaju života. „Kako dišem, tako i pišem.“ Sve u svoje vrijeme. A vrijeme donosi i odnosi. Ostaju pjesme kao svjedok vremena i pjesnikovog postojanja.

Kako objašnjavate ideju da neke pesme budu napisane Vašim rukopisom? Zašto  su baš te pesme odabrane u knjizi?

Ja sam svoje mladićke godine proveo u internatima Vojne gimnazije i Vojne akademije u Beogradu. Bijaše to vrijeme bez telefona i društvenih mreža, pa su se treperave emocije morale brižljivo povjeravati listu papira, a potom danima putovati do adresa na kojima su stanovali djevojački uvojci. Zbog tih uvojaka smo se moje kolege i ja svim silama trudili da naša pisma budu ne samo dirljivo sročena, već i lijepim rukopisom napisana. A za lijep rukopis je potrebno malo genetike i kaligrafskog dara. Ako tome dodamo ličnu posvećenost da se sačuva duhovana izvornost ćiriličnog pisma, onda se odgovor na Vaše pitanje već naslućuje.

Posebnu zahvalnost za lični krasnopis dugujem mom ujaku Bošku Ćaćiću, prosvjetnom radniku, i njegovim novogodišnjim čestitkama koje su prije pedesetak godina pristizale u našu kuću kao najdraži vijesnik. Majka bi ih, sva ozarena, zadjevala iza pomičnog stakla na kredencu, odakle su prizivale moje znatiželju kao svojevrsna đačka slikovnica. U ujakovim čestitkama svako slovo imalo je zasebnu magiju svog nastanka, a kada bi se sa drugim slovima zagrlilo u riječi i rečenice, onda bi pred očima bljesnula prava bajkovitost. Godinama sam se trudio da ovladam ujakovim čarobnjaštvom. Mnogima se čini da sam u tome dobrano uspio, ali se osnovac u meni još uvijek divi ujakovom rukopisu. U knjizi Zrno kremena nalaze se dvije pjesme napisane rukom, a sve u slavu ćirilice i lijepog pisanja. Odgovor na pitanje „zašto su baš te pjesme odabrane“ neka ovaj put ostane nerečen.

Na koricma knjige je i Vaš portret, ko je autor?

Autor portreta je moja najmlađa kćerka Nina. U našoj mnogočlanoj porodici nju je zapala darovitost za crtanje.

Na koji način vojno iskustvo oblikuje pesnički pogled na život, smrt, vreme i zavičaj?

Kao oficir službovao sam u desetak garnizona, i učestvovao u svim ratovima koji su devedesetih godina prošlog vijeka vođeni na prostoru bivše Jugoslavije. U današnje vrijeme o tom činodejstvu postoje različita mišljenja i sudovi. Preživjele ratnike malo ko poštuje i uvažava. A oni su, kao istinski rodoljubi, čvrsto i odlučno stali uz svoj narod i svoju državu onda kada je to bilo najpotrebnije. Prikradali su se smrti i gledali kako ona odnosi njihove najbolje drugove. Nažalost, u našoj današnjoj državi stranke i strančarenje postali su bitniji od hljeba i soli, od časti i dostojanstva. Sve snage i sve mudrosti usmjerene su ka tome kako perfidno doći na vlast i kako je iskoristiti na najsebičniji način. Pravednost i etika postali su iluzija. Nije li to dovoljno za pjesnikov krik i pobunu? Tim prije ako taj krik dolazi iz oficirskog šinjela?

Kako vidite ulogu poezije danas? Da li je ona, po Vama, u boljem ili lošijem položaju  u odnosu na period Vaših pesničkih početaka?

Znam da ništa novo neću reći ako konstatujem da je savremni način života udaljio čovjeka od duhovnosti i kulture. Zgrada tradicionalnih vrijednosti se dobrano urušila. S druge strane, deviza „savremenost i različitost po svaku cijenu“ dovela je do dekadencije pjesničkog stvaralaštva. Zvuči paradoksalno, ali mi se čini da je sve više pjesnika, a sve manje čitalaca i pjesničke publike. Možda je ta činjenica povezana sa kvalitetom i umjetničkom vrijednošću savremenog pjesništva. A možda i nije. Ne smatram se ekspertom za književni izraz, ali znam da se u vrijeme mojih pjesničkih početaka poeziji mnogo više vjerovalo. A tu vjeru su na književnim večerima ustoličili Dobrica Erić, Pero Zubac, Ljubivoje Ršumović, Rajko Petrov Nogo, Zoran Kostić, Mirjana Bulatović, Mošo Odalović, Đorđo Sladoje, Blagoje Baković, „Tri Banjolučka Ranka“, Boro Kapetanović, Milica Bakrač. Vrijeme će pokazati kako će tu vjeru među sadašnjim čitaocima i publikom pronijeti nove generacije pjesnika.

Koje su buduće planovi u pogledu Vašeg književnog rada? Planirate li promocije nove knjige i susret sa čitalačkom publikom?

Od septembra mjeseca planiram početi sa predstavljanjem knjige. Već su dogovorene promocije u Banjoj Luci, Doboju, Bijeljini, Rogatici i Višegradu. Vjerujem da će do kraja ove godine Zrno kremena biti predstavljeno i publici u drugim gradovima. Ne pišem puno i ne mogu se svrstati u kolo plodnih pisaca. Namjera mi je da u narednom vremenu dovršim zbirku poezije za djecu.