NAUM MILKOVIĆ: LJUBAV KAO NAJVEĆA ZAPOVIJEST

ARHIMANDRIT MR. NAUM MILKOVIĆ: LJUBAV – NAJVEĆA ZAPOVIJEST KOJU NAM JE BOG DAO

Razgovarala: Neda Gavrić
Preuzeto sa: https://bluzivo.com/
Banja Luka 6. jan. 2025.

Skoro je mitropolit Fotije, napisao jednu divnu pjesmu u susret Božiću gd‌je kaže: Kada u susret Božiću idemo mi u grad hleba – Vitlejem hodimo, da se sa Mudracima Bogodetetu Hristu poklonimo i svoje darove Mu donesemo, vere, nade i ljubavi- to su naši pravi božićni darovi. Evo tim darovima da se bogatimo. Vjera – osnov našeg života u čijem epicentru treba da, prosto mora, da bude Bog, nada je impuls koji nas drži u životu, a ljubav kao najveća zapovijest koju nam je Bog dao jeste način našeg života, kaže za Banja Luka Uživo mr. Naum Milković (35), arhimandrit manastira Presvete Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom nedaleko od Karlovca.

Konstrukcijska obnova zgrade Parohije karlovačke, odnosno Eparhije gornjokarlovačke započela je davno. U kojoj fazi se trenutno nalaze radovi na ovom značajnom projektu?

Naum Milković: Zgrada se obnavlja nešto više od tri decenenije nakon miniranja u ratu, radovi teku sporo jer sredstva koja dobijamo su mala, a ono što smo obnovili stradalo je dodatno i u zemljotresu koji je razorio Baniju, ali i naše krajeve ( Karlovačkažupanija ). Nakon zemljotresa sredstvima iz Fonda solidarnosti Evropske unije urađena je značajnija obnova i zgrada je potpuno konstruktivno sanirana i slijedi joj tzv. cjelovita obnova i vraćanje u funkciju. Na žalost, evo već dvije godine tapkamo u mjestu spremni za dalje, no međutim, sve što za sada imamo iz ministarstva jeste da ono što je započeto će biti i završeno… kad?, niko ne zna?

Rođeni ste u Drvaru, ali ste sa porodicom, zbog ratnih dešavanja,  potražili utočište u Čelincu. Koje vrijednosti i principi su bili istaknuti tokom Vašeg osnovnog obrazovanja u Čelincu i na koji su način oblikovali Vaš poziv u crkvu?

Naum Milković: Prilike ili bolje reći neprilike su me dovele u Čelinac, tamo sam završio osnovnu školu i svakako sredina u koju sam došao je uticala na moje dalje školovanje ili kako ljudi kažu poziv, a ja smatram život. Nije sramota reći da je Drvar bio mjesto gd‌je ljudi nisu bili baš crkveni i vjernici. Danas je situacija drugačija, uvjerio sam se u to prilikom prošlogodišnje posjete našeg patrijarha Porfirija Drvaru. Volim se našaliti i reći da su nam ove ratne migracije i dobro došle da nas razdrmaju u vjeri.

Nakon nekoliko godina, odlučili ste nastaviti svoje obrazovanje na Aristotelovom Univerzitetu u Solunu. Kako je to iskustvo obogatilo Vaš teološki i akademski put?

Naum Milković: Mogu slobodno reći odlučili su drugi, blagoslov je bio takav i da je drukčije ne bi valjalo. Solun je jedna od četvrtina mog srca, pored Drvara gd‌je sam rođen, Čelinca u kom sam odrastao, Soluna u kom sam studirao i Karlovca tj Donjeg Budačkog gd‌je sam evo već 18 godina. Grčka je prelijepa zemlja, bogata u svakom pogledu i to svoje bogatstvo je, vjerujem, utkala u moje biće. Boravak u Solunu je isklesao kamen mog duhovnog života, tome je doprinjela i blizina Svete Gore. Blagodarim svima ljudima koji su mi na tom putu pružili podršku, a naročito onima koji su slušali glas moje molitve: Sv. Dimitriju Solunskom, Sv. Teodori pod čijim svodovima manastira živio, Sv. Davidu i Sv. Grigoriju Palami.

Iguman ste Manastira Gorice koji pripada eparhiji Gornjokarlovačkoj. Manastir je u nekoliko navrata bio uništen, opljačkan i porušen, a sveštenstvo i narod su bili protjerani. Ponovo je obnovljen 2007. godine. Koliko je trenutno Srba u ovim krajevima?

Naum Milković: Slab sam ja iguman, sam u manastiru pa sam više opcija od igumana do čistačice, ovde postoji izraz: Katica za sve. Treba naglasiti da manastir kao manastir na ovom mjestu i u tom ustrojstvu postoji od 2007. Godine, a crkva u smislu parohijskog uređenja ovde, na ovom mjestu, datira još od 1700.  godine i stradala je više puta, što od drugih, to na žalost i od svojih. U Hrvatskoj je generalno odliv stanovništva, pa taj trend nije zaobišao ni našu malu opštinu Krnjak,koja broji otprilike oko 2000 stanovnika i manje od toga, procentualno 70% Srbi i 30% Hrvati većinom doseljeni iz okoline Banjaluke i drugih mjesta RS- BIH.

Na koji način pravoslavna zajednica u Karlovcu integriše mlađe generacije u očuvanju pravoslavnih običaja i kulturnog naslijeđa?

Naum Milković: Najkraće rečeno postoje srpske udruge u kulturi , no međutim ništa od toga nije moguće izvan i bez Pravoslavne Crkve.

Kako se tradicionalni običaji, poput obilježavanja Badnjeg dana, pripreme božićne trpeze i pravljenja česnice razlikuju ili dodatno obogaćuju?

Naum Milković: Kordun ima divne običaje, o Božiću i danima prije i poslije njega. Svakako da je sve to bogatstvo u sredini ili ako hoćete u najužem smislu rečeno u državi u kojoj se nalazimo. Običaji su nešto što se prenosi, poštuje, čuva i njeguje. Svaki kraj u tom smislu ima istih, ili sličnih, ali i različitih. Recimo na Kordunu ima tradicija za badnje veče da se rješavaju zagonetke, takođe ljudi su vodili brigu i o blagu, pa su imali i svojevrsne rituale na taj dan u štali, isto i u kući. Više o božićnim običajima na Kordunu sakupio je i zapisao Stanko Opačić – Ćanica.

U vrijeme moralnih posrnuća, devijantnog ponašanja, svjedoci smo nezapamćenog masakra na Cetinju, prethodno na Ribnikaru, u Zagrebu….šta Crkva može učiniti da usmjeri mlade na pravi put, da ne diže ruku brat na brata?

Naum Milković: Teški su to i stravični zločini i ne daj Bože da se ponove. Svi smo mi pametni kad se nešto desi, a tad je kasno no to nas ne oslobađa odgovornosti. Crkva je riznica spasenja. Izvan crkve teško je tražiti to isto spasenje, što dalje implicira da se sve to dešava zbog odsustva blagodati koja se u crkvi daje. Mora se reći da crkva čini sve sto može, no kao što za lijek morate otići u apoteku, tako i po duhovni lijek morate otići u Crkvu. Dakle,  prije svega bi pozvao mlade, ali i sve ljude da prvo dođu u crkvu kako bi mogli otpočeti mijenjati prvo sebe, a onda i svijet, a po mjeri Hrista Bogočovjeka. Sve ovo što navodite.

Uz čestitke za najradosniji hrišćanski praznik, koja bi bila Vaša poruka i savjet svom pravoslavnom narodu, ma gd‌je živio?

Skoro je mitropolit Fotije, napisao jednu divnu pjesmu u susret Božiću gd‌je kaže: Kada u susret Božiću idemo mi u grad hleba – Vitlejem hodimo, da se sa Mudracima Bogodetetu Hristu poklonimo i svoje darove Mu donesemo, vere, nade i ljubavi- to su naši pravi božićni darovi. Evo tim darovima da se bogatimo. Vjera – osnov našeg života u čijem epicentru treba da, prosto mora, da bude Bog, nada je impuls koji nas drži u životu, a ljubav kao najveća zapovijest koju nam je Bog dao jeste način našeg života.