SKLAD EMOCIJA I REFLEKSIJE
Željka Avrić: Ne boj se visine, izbor i prevod na mađarski Ileš Feher, „ASoglas Izdavaštvo“, Zvornik, 2026.
Piše: Ranko Pavlović
Poezija je, zahvaljujući i prevodilaštvu, jedna od najčvršćih veza među narodima; zna biti ona maslinova grančica u kljunu bijelog goluba, u borbi (riječima, ne mačem) za mir i dostojanstven život čovjeka, bez obzira na to kojoj rasi, naciji i vjeri pripada. Nije li rječit primjer za ovu konstataciju pjesma poznatog pjesnika Šandora Petefija (Aleksandra Petrovića) Na kraj sela čađava mehana, koju je davno preveo Jovan Jovanović Zmaj, uz čije stihove i note podjednako životnu radost slave i Mađari i Srbi?!
Pred nama je knjiga koja, zaslugom pjesnikinje Željke Avrić i prevodioca Ileša Fehera, predstavlja potvrdu znane istine da poezija izvire iz jezika i njemu pripada, ali zahvaljujući prevodiocu koji proniče u sve značenjske i emotivne slojeve pjesme, poput pritoke svoju metaforiku neštedimice sjedinjuje s rjekom u koju uvire. Tako će srpska pjesnikinja, koja vrlo dobro zna uskladiti emocije s refleksijom, da nigdje jedna drugoj ne zasmetaju nego se, naprotiv, dopunjuju i stapaju u skladnu cjelinu, svojom nenametljivom, ali vrlo slojevitom metaforikom podstaći na razmišljanje i razgaliti dušu i mađarskog čitaoca.
Ileš Feher s velikim entuzijazmom srpsku poeziju približava mađarskom čitaocu. Tako je iz bogatog poetskog opusa srpske pjesnikinje srednje generacije Željke Avrić izabrao i preveo šezdesetak pjesama, razvrstavši ih u osam tematskih cjelina (Da se upoznamo, Gledaš li brate, Nemoj da se predaš, I više od svega, Slutnje, Curi mrak, Vrijeme je, I to sam ja) uvrstivši ih u zbirku Ne boj se visine. Zanimljivo je da iza svakog naslova ciklusa stoji i podnaslov – stih(ovi) iz pjesama koje slijede, a koji na poseban način nagovještavaju motive koji su zaokupljali pjesnikinjinu pažnju. Kada se ti podnaslovi poslože jedan ispod drugog mogu zazvučati i kao cjelovita pjesma iz koje naslućujemo osnovna poetička i tematska obilježja lirskog stvaralaštva ove pjesniikinje:
Drugovala sa vjetrom sanjala daljine
hranim se snovima mjesečarim i sunčarim
Pevaju vode govore senke ognjene reke nadiru
izađi iz sebe operi taj mrak diši slobodno
U ovom svetu nebitnog mesta i vremena ćutimo jedno drugo.
Tu gde jecaju senke ukotvilo se bezdno.
Okupljeni u miru spremni za rat
Svuda smo i nigde nas nema.
Čuvarkuća, smrtonosna nežnost, prvi i poslednji stepenik.
Željka Avrić je svoj zavičaj – Lijevče polje oivičeno Kozarom, Savom i Vrbasom – poetskim umijećem razastrla vojvođanskom ravnicom, utkivajući u njega i zavičajni jezik koji je naučula od majke i oca. Zhavaljujući tome nastali su i nastaju stihovi i ijekavskog i ekavskog izgovora, koji u sebi nose zavičajne pejzaže i mudro predačko predanje. Čvrsta potka njene poezije jeste sjećanje po kojem se senče putanje/ lebde obrisi/ prskaju boje i blede dani; jer iz kolevke svih sećanja/ priču je donela reka.
Žena (koja dok obdan veze obnoć iglu kroz srce udeva) takođe je čest motiv u ovoj poeziji, a tamo gdje je žena, tu je, sasvim razumljivo, i neizbježnih dvoje: otkad te snevam u svojoj samoći/ pravio te od čežnje/ dozivao u svim večnostima.
Izvan pjesnikinjinog vidokruga ne izostaju ni nišči. Ona vrlo emotivno, s razumijevanjem i saosjećanjem, pjeva o onima sa margina života, izgubljenim, zarobljenim u sebi, besanim, koji sopstvo traže u «posljednjoj šansi». Kada je neko iz naših uvijek nemirnih krajiških krajeva, neizostavno pjeva o onima koji odlaze u rat i onima koji čekaju njihov povratak ili njihove kosti. U ovom sirotom veku koji izlazi na gubilište, Ž. Avrić, ne zanemarujući herojstva u odbrani kućnog praga i predačkog ognjišta, naglašava i besmislenost ratovanja: muškarci se vraćaju iz rata tiho/ u svoje živote ulaze kao krivci/ govore ćutanjem.
Pjesnkinja je opčinjena riječju koja je oštra i krhka/ prazna kao odjek, čije sjenke se treba čuvati. Ona se javlja iz utvare larve/ i svetosti lavre, ima lice, kožu, nokte, zna se prometnuti u labuda i leptiricu, pa:
pred Tobom izdišu oblaci
uzmiče bujica staju vetrovi
led se u božure pretvara
hlebovi rastu kao kuće.
Impresivne su pjesničke slike u poeziji Željke Avrić. U njenim stihovima zora ima blijede obraze, a jutro se iz mraka izvlači kao zmija iz svog svlaka. Na drugoj strani:
deca spavaju mirno
mirišu na mleko i prvi sneg
okupana smehom odevena u ljubav
Dotle, ptice crtaju natalnu kartu/ novog sveta.
Pred čitaocem je zaista dobar izbor iz poezije Željke Avrić u čijoj je širokoj tematskoj razuđenosti teško naznačiti najbitnije motive kojima je okrenuta, ali svakako treba naznačiti da sve čega se njen pjesnički senzibilitet dotakne postane pjesma koja se pamti. Ne znam mađarski, pa izostaje moja ocjena prevoda, ali znajući s koliko pažnje i ljubavi Ileš Feher prevodi srpsku poeziju, ne sumnjam da će znalci izreći visoko mišljenje o tome.
