Život u Hristu i sa Hristom Jelene Grbić iz Zabrdice
U Književnom ESNAFu ponosni smo što je Jelena Grbić deo naše književne porodice i što smo imali priliku da budemo izdavači njene knjige „U šetnji sa Nikolom“. Zahvalni smo na poverenju i radujemo se svim budućim susretima sa njenim stvaralaštvom, uz želju da njene reči pronađu put do mnogih čitalaca.
Piše: Filip Jakovljević, jerej
paroh babinolučki
Venac se daje samo hrabrim borcima
„Niti on sagreši ni roditelji njegovi, nego da se jave dela Božja po njemu“ (Jn. 9, 3)
Crkva nas uči da Hristos i u trenucima najtežih stradanja, budući ostavljen od svih, uključujući i najbliže mu učenike, trpi svu punoću stradanja čovekovog, podnosi sve užase i bolesti sveta od njegovog postanka do kraja koji dolazi. Zato, svako od nas strada, svaki bolesnik treba i mora u Hristu da strada, da vidi odgovor na sva sopstvena stradanja i bolesti. Da vidi da su gresi, bolesti i smrt besmisleni, hladni i užasni. Tama besmisla i užasa u svetu može nestati samo onda kada primamo Hrista i kada prihvatamo da idemo putem Njegovim. Znamo da ići putem Hristovim znači nositi blag jaram i lako breme (Mt 11, 30). Jer, ko u Hristu i sa Hristom prihvata svoja stradanja dobrovoljno i sa krotošću, taj sa Hristom dobija duhovno zdravlje, sreću i večni život.
Da sve do sada izrečeno predstavlja realan život pokazuje nam ličnim primerom tridesetogodišnja Jelena Grbić iz Zabrdice. Rođena je sa cerebralnom paralizom. Sa roditeljima i dve mlađe sestre živi u veoma skromnim uslovima. Ona je jedan hrabri borac.
– Svaka moja borba završi se pobedom. Svaka pobeda donosi nagradu, a nagrada obavezuje na dalju i veću borbu. Zapravo, ceo moj život je jedno veliko bojno polje na kome se često borim sama protiv sebe. I najveću bitku dobila sam. Želela sam samo jedan metar samostalnog hoda i dobila sam! Znam, bilo je teško mojim bližnjima i svim ljudima oko mene. Moji koraci su moje najveće bogatstvo. Ne treba se predati niti rođenje sa cerebralnom paralizom uzeti dramatično i tragično. To treba prihvatiti kao životni podstrek za borbu sa sobom, sa svojim strastima i teškim karakterom kojih ima u svima nama – pojašnjava nam svoju borbu hrabra i smirena Jelena Grbić.
Kada je odlučila da se bori, Jelena je znala da će katkad pasti, posrtati, valjati po prašini. Ali, u svojoj odluci da prohoda, smrša i uči istrajala je i istrajava i danas. Želi da bude čovek, a ne invalid. Cerebralnu paralizu ne doživljava kao bolest već kao stanje koje iziskuje borbu, čiji ishod zavisi od sopstvene snage i volje.
Snagu, inspiraciju i sve što joj je potrebno za kvalitetan život crpi iz molitve. Voli da posećuje Liturgiju.
– Najviše volim kada na nedeljnoj Liturgiji ima mnogo ljudi, rodbine, prijatelja. To je predivan osećaj blaženstva, bliskosti i spokoja. Tada molitva teče iz samog srca, čista kao planinski potok. Trudim se da stojim što duže, skoncentrisana na molitvu. Ponekad je teško obuzdati bujicu misli. Otac Arsenije iz Ostroga kaže da je to zato što molitva prži demone. Tako se čiste um, srce i duh – prenosi nam detalje svog liturgijskog života ova retka molitvenica.
Jelena Grbić voli umetnost. Crtanje ju je uvek privlačilo, ali mu se zbog loše koordinacije ruku ne može posvetiti. Ali, Bog joj je dao i talenat za poeziju. Njene pesme hvale Tvorca i tvorevinu Njegovu. Pune su optimizma.
Očekujući praznik Vaskrsenja Hristovog, Jelena Grbić poručuje svima da veruju i budu hrabri.
– Vaskrs nas već dve hiljade četrnaest godina podseća na najveličanstveniji događaj u istoriji roda ljudskog – Vaskrsenje Hristovo. Potrebno je da verujemo u Gospoda i u sebe, koračajući hrabro ka cilju. Da volimo jedni druge i budemo tu za svoje bližnje da ih saslušamo, podržimo i ohrabrimo. Da živimo bez osuđivanja, kritika i laži. Treba da se radujemo svemu što nas okružuje jer sve je od Gospoda – zaključuje Jelena Grbić, devojka retko hrabrog i širokog srca, čiji podvig zadivljuje i na mnoštvo bogougodnih dela nadahnjuje.
Filip Jakovljević, jerej
paroh babinolučki

Jelena Grbić
Hvala ti Gospode
Moje srce za Tobom žudi,
moja duša večno te Gospode traži,
Oče naš uvek sa nama budi,
niko nam od Tebe nije draži.
Gospode radosti, jedino nadanje
svih palih i grešnih ljudi.
Mi smo svi deca Tvoja.
Kada nam sudiš, milostiv kao uvek,
Gospode budi!
Hvala ti Gospode što si sačuvao
ono što najviše volim.
Ja sam slaba i treba mi Tvoja pomoć.
Daj mi snage iskreno da Ti se molim!
Jelena Grbić
Zvona babinolučke crkve
Jelice sestrice moja, čuješ li tamo čuju se zvona?
Osećaš li ti radost u srcu kao što ja osećam sada,
da li i tvojom dušom beskrajan mir i božanska sreća vlada?
Polako odmiče nedeljno jutro.
Napolju mirišu mirisi maja.
Dok stojim tu, osećam neku toplinu
kao da se nalazimo usred veličanstvenog raja.
Gde god da pođeš, samo se seti
ovih divnih tonova zvona babinolučke crkve.
Neka ti to uvek bude na pameti
nikad nećeš biti sama dok te Gospod čuva i Njegovi sveti.
Jelena Grbić
Gospode, hvala ti za sve!
Gospode, hvala Ti za sve milosti Tvoje.
Hvala Ti za svu ljubav koju gajiš prema nama.
Hvala ti što si uvek tu kada stradamo
i kada nam dušu prekrije tama.
Hvala Ti Gospode što si spasao sve posrnule duše.
Hvala Ti što nisi dao da padnu dalje u ponor pakla.
Hvala Ti što si bio uz njih i kada Te primećivali nisu
i što nisi dao da im se srca razbiju poput stakla.
Svakog dana u svakom od nas otkrivaju se velika dela Tvoja.
Zato Ti iz srca vičem hvala, hvala, hvala
za sve Hriste, radosti moja!
I naša jadna i bedna duša sa Tobom je srećna.
I ona ka Tebi radosno kliče…
Stazama kojima ideš, tamjan i bosiljak niče.
Jelena Grbić
Izvor: Eparhija valjevska













