KOŠARKAŠICA OD PERA: ALEKSANDRA BROĆETA
Razgovarala:

Autorka knjiga „Košarkašica od pera“ i „Misionarenje“, kao i brojnih drugih književnih ostvarenja, u svom stvaralaštvu spaja lična iskustva, životne priče i pravoslavnu duhovnost, nastojeći da čitaocima prenese poruke koje nadilaze stranice knjige. Dok se u jednom delu vraća uspomenama na košarkaške dane i Banjaluku osamdesetih godina prošlog veka, u drugom otvara prostor za promišljanje o ljubavi, žrtvi, dobroti i istinskoj čovekovoj misiji.
U razgovoru za Književni ESNAF Aleksandra Broćeta govori o tome kako su sport i književnost oblikovali njen životni i stvaralački put, o duhovnim izvorima inspiracije, autobiografskim elementima svojih knjiga, ali i o željama i temama koje tek čekaju da budu pretočene u književnu reč. Jer, kako i sama ističe, sportista u njoj i danas igra utakmicu do poslednje sekunde, dok književnost ostaje prostor u kojem se susreću njena takmičarska priroda i romantična duša.

Koliko je nekadašnja košarkaška karijera oblikovala Vaš književni izraz i koliko se sportista u Vama prepoznaje u ženi koja danas vodi svoje književne bitke?
Sportski način života kroz košakašku karijeru oblikovao je uopšte moj način života, koji se manifestuje kroz književno izražavanje i kome naravno, prethode sportska dešavanja. Kroz košarku sam shvatila i naučila da život nije lagodan, da je cilj do uspjeha izuzetno težak i da je za sve naše poduhvate potrebna snaga, želja, volja, upornost i strpljenje. A prije svega vjera i molitva. Sportista u meni i danas igra „utakmicu“ do posljednje sekunde na raznim, životnim poljima.
U Vašem dosadašnjem stvaralaštvu prepliću se vjera, ljubav, duhovnost i čovjekova unutrašnja traganja. Šta je bila početna inspiracija za knjigu „Košarkašica od pera“ i koju ste priču ili poruku posebno željeli da podijelite sa čitaocima?
Početna inspiracija za pisanje knjige o košarci bila je želja da mlađim naraštajima prikažem nekadašnji život djevojke sportiste i prenesem poruku i pouku da košarka bude životna drugarica, koja će relaksirati um i jačati tijelo, a da diploma bude dres, koji će nositi do kraja života. Sport nas povezuje sa bližnjima, uči nas druženju, životu u kolektivu i borbi. U knjizi su zastupljene fotografije, članci iz novina, priče, anegdote, muzika tog vremena, život u Banjaluci osamdesetih godina prošlog vijeka, pobjede, porazi, treninzi, utakmice, druženja, putovanja zaokruženi životnom izboru – košarci.
Druga knjiga, „Misionarenje“, upućuje na širi duhovni i ljudski kontekst. Šta za Vas znači misionarenje i da li ste ga u ovoj knjizi posmatrali prvenstveno kao širenje vjere ili kao širenje ljubavi, dobrote, razumijevanja i čovjekoljublja?
Misionarenje dobrotom kroz misionarenje životom. Istinski misionar je svaki čovjek, koji služi kao primjer. Da li smo spremni na plemenita djela i blagu riječ? Životna misija je djelo i trag, koji ostavljamo iza sebe. U knjizi „Misionarenje“ prvenstveno sam željela prikazati žrtvu iz ljubavi, koja je propocionalno navedenom misionarski čin. Naravno, kroz moju književnost skromno pokušavam misionariti širenjem vjere kroz ljubav, koju prikazuju ličnosti u mojoj knjizi. Istinski misionar je čovjekoljubac, dobročinitelj, a prije svega, požrtvovana osoba, u romanu „Misionarenje“ beogradski ljekar Nikolaj, porijeklom sa Kosova i Metohije.
Koliko su Vaš liturgijski život, susreti sa monasima, sveštenicima i ljudima različitih životnih iskustava uticali na nastanak „Misionarenja“? Da li su upravo ti susreti postali književna inspiracija?
Blagodarim na prepoznavanju inspiracije za roman „Misionarenje“, kao i za prethodna četiri romana „Vjerujem“, „Sidro“, „Nevidljivo“ i „Blagoslov“.
Osjećaj za pisanje i tematika se javlja nakon Božanstvene Liturgije i akatista, kao i poslije susreta sa monasima i sveštenicima. Kontakt sa mirjanima, takođe, inspiriše, jer je svaki čovjek ikona Božija, koja nam oslikava jedan život na uzavreloj planeti zemlji. Svaki susret je jedna linija na književnom platnu, koja se uklapa u kolaž književnog djela.

U kojoj mjeri su „Košarkašica od pera“ i „Misionarenje“ autobiografske knjige? Koliko u njihovim likovima, događajima i porukama ima Vaših ličnih iskustava, životnih preispitivanja i susreta?
Kompletna knjiga „Košarkašica od pera“ je istinita, tačnije košarkaška autobiografija. Pisala sam u prvom licu i na taj način pokušala sam čitaocima dočarati život između koševa na usijanom, košarkaškom parketu. „Misionarenje“ je spoj mašte i stvarnosti. U jednu žensku ličnost ugradila sam veliki dio sopstvene ličnosti, dok je mnoštvo mojih junaka protkano karakterom mojih prijatelja, bivših ljubavi i jednim dijelom kao plod mašte.
Vaše dosadašnje knjige nose naslove koji često imaju snažnu simboliku – „Vjerujem“, „Sidro“, „Nevidljivo“, „Svjetlost“, „Umiljenje“, „Blagoslov“. Da li i u novim knjigama postoji neka zajednička duhovna nit koja povezuje Vaše stvaralaštvo u jednu cjelinu?
Kroz sve moje knjige, ako izuzmem muzičku knjigu „Na talasima muzike“ i košarkašku knjigu „Košarkašica od pera“, provejava pravoslavna vjera i duhovnost. Pored pet napisanih romana, dvije zbirke pjesama, muzičke i sportske knjige, napisala sam i objavila dvije zbirke priča „Nježno“ i „Krstarenje“ u kojima se provlači duhovna nit, koja književnim koncem povezuje narativ i listove. Srećna sam i zahvalna na književnoj cjelini, koju mi je Bog darovao i nagradio me talentom za pisanje.
Kao nekadašnja sportistkinja i autorka brojnih književnih djela, prošli ste put na kojem su disciplina, istrajnost i vjera u sebe vjerovatno imali važnu ulogu. Šta Vam je sport dao, a šta književnost pružila i gdje se te dvije ljubavi najviše susreću?
Sport je poklonio istrajnost, vjeru u sopstvene mogućnosti i određenu lepršavost, koja je sačuvala „dijete u meni“, a književnost mi je pružila i omogućila da misli, želje, ljubav, razočarenja, ushićenost, sreću i bol spustim na papir ispred čitalačke publike uvijek sa istom željom – da čitaoce ostavim u dobrom raspoloženju nakon pročitane knjige. Sport i književnost u meni spojili su takmičenje i romantičnu dušu.
Šta Aleksandra Broćeta danas, nakon svih napisanih knjiga, još uvijek želi da istraži, ispriča i podijeli sa svijetom?
Voljela bih napisati istorijski roman. Nemam mnogo podataka o porijeklu moje porodice sa očeve i majčine strane. Bilo bi zanimljivo započeti istraživanje korijena, odnosno porodičnog stabla. Vjerujem da bi me takva tematika posebno učinila ponosnom. Ono što je izvjesno, često pišem pjesme i moguća je odluka o objavljivanju treće zbirke pjesma. Prepuštam se Božijoj volji. Slava Bogu i hvala!!!














