Kako je knjiga promijenila moj svijet
Aleksandra Čvorović
Svaki život je jedna knjiga, a moj život je poseban jer je sačinjen od mnogo knjiga. Bila sam osjetljivo dijete, sklono sanjarenju, tužna djevojčica, od koje se mnogo tražilo, a malo joj se davalo. Nesvjesno sam pokušavala naći zaklon, neku odbranu od hladnog svijeta bez oslonca u ljudima. Prepuštena sama sebi, našla sam svoje utočište među koricama živopisnih knjiga.
Bajke su prve otvorile vrata i razigrale maštu u bezbroj čudesnih svjetova u kojima je sve moguće. Kako je moju malu dušu tješila pomisao da će sve ružno i zlo biti kažnjeno, svaka grozota i čudovište pobijeđeno, a dobri junaci obasuti neizmjernom srećom. Kako je oslobađajuće bilo utonuti u knjigu i skloniti se od svega. U početku je čitanje zavisilo od dobre volje drugih, koji nisu uvijek imali strpljenja i razumjevanja za sve ono što bih htjela čuti. Bilo je potrebno vrijeme da se ovlada slovima i vještina čitanja razvije na nivo spontanosti i brzine koja ne razvlači priču. Kako su bili slatki sati slobode ukradeni noću ispod pokrivača dok cijela kuća spava, a ja tonem sve dublje i dublje nesaglediva prostranstva ljudskog iskustva, pripovjedačkih širina i nevjerovatnih predjela, što stvarnih, što raskošnih unutrašnjih, kojih je bilo koliko i zvijezda na nebu. Kako je lako bilo pobjeći iz neprijatne svakodnevnice, nestati satima, živjeti stotine tuđih života, prolaziti neka sasvim drugačija iskustva. A sve to se moglo postići jednim za mene gotovo magičnim ritualom, odabirom i otvaranjem knjige. Biblioteke su postale moja ostrva spasa, mjesta nestvarne tišine u kojima hiljade priča čeka otvaranje portala na koricama, stvarni ulaz u druge dimenzije. Mjesečarila sam sa Hajdi, sanjala njene zelene pašnjake. Gubila sam glavu na Mjesecu sa Janom Bibijanom, i upravljala svemoćnim okom. Kuću su mi spremali Malik Tintilinić i Domaći. Bacila sam se u zečiju rupu za Alisom, željna apsurdnih situacija. Bila sam najbolja prijateljica raznoraznim beskućnicima i pustolovima koje je opisivao Mark Twain. Opstala sam na pustom ostrvu sa Robinzonom, skakala po drveću s Moglijem i Tarzanom. Bila sam čudna djeci iz ulice jer sam ih pozivala da se igramo preživljavanja u prirodi mnogo prije nego što su postojali rialiti programi i „Survivor“.
„Čitaj da bi živio“, rekao je Gustave Flaubert. Knjiga je postala moj život, put slobode prolazio je kroz knjige. Moje obrazovanje, posao i životna misija gradila se od knjiga. Svoje mjesto u svijetu tražila sam čitajući i pišući knjige, istražujući tako najdublje tajne ljudske duše. Voljela sam tumačiti djela na časovima književnosti, što je privlačilo pažnju nastavnika i vršnjaka, moje pismene radove slušali su sa pažnjom, što mi je davalo samopouzdanje i potvrdu. Moj put se sam otvarao, svaka nova knjiga bila je korak ili stepenica u pravcu formiranja jedne ličnosti koju su knjige odgojile. Kažu da su naše najdraže igre u djetinjstvu putokazi naših budućih zanimanja. Moja igra je bila stvaranje knjige. Pisala sam male knjižice, u jednom primjerku, koje sam danima osmišljavala, ispisivala svojim nesigurnim dječijim rukopisom i bogato ukrašavala slikama i cvijećem. Sačuvala sam ih do danas, stoje u mojoj biblioteci ti požutjeli listovi izblijedjelih boja, kao svjedoci istinske posvećenosti književnoj misiji. Kako sam rasla i knjige su rasle, postajale su sve deblje i opširnije, preda mnom se otvarao svijet legende i fantazije. Maštom sam vraćala teritoriju zemlje Fantazije da spasim junake „Beskrajne priče“, putovala kroz „Kapije vremena“. Usudila sam se da zakoračim u nepregledne svjetove Tolkiena, diveći se narodima, jezicima i mapama koje je stvarao svojom očaravajućom imaginacijom odvodeći me u potrage sa hobitima i čuvarima prstenova.
