DOĐI, NEMOJ DA NE DOĐEŠ…
Nemanja Zivlak
Dođi, nemoj da ne bi došao!
Nemoj da ti dva puta ponavljam!
Nemoj da te molim!
Sve je isto kao što si ostavio, baš sve;
Jest, više se umire, nema zdrave kuće.
Ali svikne se životinja,
A da neće čovjek,
Mrijeti nam je svakako
Sutra ili za godinu.
Ali dođi, nemoj da ne bi došao,
Niko nije orlova vijeka.
Kad se zagledaš u obješeno ogledalo
U čitača misli sa zboranog čela
Svoga ega dnevnik,
Uplašiš li se riječi koje tamo pročitaš?
Zdravlja ti, pošteno kaži?
Izbija li ti još san ispred očiju mrkih?
Kojim stazama sad krčiš kroz jugovinu?
U kakve si se sad vrzine upleo?
Dođi, dođi ponekad ako vazda ne možeš!
Ne leti!
Na glavu se ustave letači bez mjere,
Ako ti zafali razgovora – privij struk bosiljka,
Ako poželiš prijatelja – pogledaj Sunce!
Bježeći od pogleda – utekao si od sebe,
Tražeći sebe – izgubio si pogled!
Pogledaj, jednom će biti posljednji put,
A i trenutak, suncem obasjan proplanak,
Nikada isti neće uhvatiti,
Niti ovjekovječiti slikar:
Kistom,
Pastelnom bojom,
Na platnu razliven san,
Danas je svanulo danas,
Sutra će svanuti sutra,
Nikada isti i nikada sličan dan.
Dođi, dođi kad možeš a najčešće kada si sam.
ŽIVIŠ, PETRE
Kakav je to vjetar i snažna oluja
Je li to suza što je prosu đače
Rika Jablana, hrabrost malog Luja
Ili dah slobode sa stojne Manjače?!
Prosuše se riječi, a riječ je vjera
Za riječ su se uvijek mijenjale glave
Pero kao sablja bješe ljudstva mjera
Nikada za srebro ili zrnce slave!
K’o gromovi grme još riječi tvoje
I nebo šaraju munje davnih nada
„Petrove slobode“, što na krstu stoje
Plod je davne žrtve, tvoga duhosada:
I kada mi srce u jurišu stane
Glas me napusti i ostanem nijem
Rodoljublje točiće moje smrtne rane
Mrijeti se mora – ja po srpski mrijem!
DVA ZELENA OKA
Ne požalih nikad rodne oranice
Zakorovile se
Ne zažalih za dubom, bukvom i jelikom
Prašumile se.
Ni za majčinim dukatima
Grabili se o njih hajduci
Niti očevim silnim blagom
Odnijeli ga vuci.
Ali požalih, požalih često
Rodnu kuću, maleno mjesto
I dva zelena oka
Nisam ih se nagledao
Mi smo ostali na nekoj stanici
A život je otišao
Tamo devedeset i neke
Svima nama nesrećne — daleke!
