KRIVA KRUŠKA
Otac je sagradio neveliku kuću, sa dvije sobe, malim hodnikom i verandom. Dovoljno prostora da u njoj živi sva čeljad: otac, majka, baba, djed i četvoro djece.
Na desetak metara od kuće, prema sjevernoj strani, na maloj uzbrdici rasla je kruška pored koje je vodio put do stričeve kuće i tu se završavao, odmah ispred kućnog praga. Sjećam se kada je otac nekoliko dana ranije iskopao veliku rupu. Bilo mu je teško da mi objasni zašto kopa, kad sadnicu kruške o kojoj je pričao danima nije još ni nabavio.
A onda se, poslije nekoliko dana pojavio sa stabalcetom, debljine ljeskovog štapa za ribu, samo mnogo kraćim od ribljeg štapa, pravog žilavog čuda koje je moglo da izdrži i teži riblji ulov. Jednom je na račvastoj vrbovoj grani zablistao ogroman sunčev rep za kojim smo trčali sve do kućnog praga i radovali se blistavom ulovu. Kako se samo širio miris iz crne plehane tave, koju je djed Teodor ručno pravio za spravljanje svih vrsta jela po kojima je majka nadaleko bila poznata.
Otac bi se uglavnom brinuo o voćnjaku, pogotovo, ako neka sadnica „omane“, nastojao je da po svaku cijenu pronađe sličnu i sadi je na isto mjesto, sve dok se u proljeće ne probudi omlađena. Meni se činilo da je korijenje sadnice kruške veće od stabla, i bilo mi je žao kada ga je otac znatno potkratio, stavio u rupu i rekao mi:
– Drži!
Dok je gazio zemlju oko sadnice, bila sam tužna i zabrinuta, plašeći se da će povrijediti gliste koje su se brzo uvlačile u zemlju, a poneka se grčevito savijala boreći se sa blatom na očevim gumenim čizmama. Nisam osjećala da rukama stežem stabalce sadnice neprestano gledajući komešanje glista, koje kao da su se zavlačile u zemlju i ponovo se vraćale, neke i sa pola tijela, na površinu iskopane zemlje.
Kad je sve bilo gotovo, oglasi se otac:
– Kako si to držala, imaš li ruke i oči! Vidiš da je sadnica nakrivo posađena. Sada će se mučiti da se izrastanjem ispravi, ako joj to uopšte uspije.
Godine su prolazile, kruška je rasla. Prve godine to se gotovo nije ni primjećivalo, osim što su se četiri lista na njoj održala do jeseni, a već sljedećeg proljeća moglo se uočiti da se konačno „primila“, ali da je nagnuta ka istoku, boreći se sa sunčevim hodom, baš onako kako sam je držala dok je sađena. Oko nje rasla je i trava, mnogo brže nego na njivi. Otac je nije dugo kosio, govoreći da će slabašno stablo štititi od štetočina. Samo je male crne mrave posipao nekim bijelim prahom, jer su svoj put usmjeravali uz i niz stablo, pa se ponekada ono činio nestvarno tamnim, gubeći sjaj i glatkoću kore.
Svako se na neki način sam spasavao ili se spasenju bar nadao, onako nagonski, kako je to Svevišnji odredio. Tako je i stablo kruške dočekalo svoj trenutak i ponijelo prve plodove. U borbi za opstanak, nekoliko plodova je dozrelo. Prvu zrelu krušku otac je ubrao i dao meni, govoreći da je to po zasluzi. Sestre su bile na samoj ivici okućnice, ispod koje je rasla borova šuma, tako dobro okrčena od ostruga i krupne loze koje su po svojoj volji izrastale tamo dokle se korijenova žila kroz zemlju pruži;
Brat, najmlađi među nama, vrijeme je najčešće provodio sa mnom, pa smo često kradomice, iako sa strahom, izvodili razne dječje ludorije, koje roditelje nisu baš oduševljavale. U slast, zagrizem krušku, onda dam jedan griz bratu. I tako griz njemu, griz meni, griz njemu, griz meni… Najednom je u bratovoj ruci ostala samo peteljka. Pošto nam se ukus mnogo dopao, zakopali smo peteljku u pijesak (tek malo je njen vrh izvirivao), da izraste nova voćka, i danima je zalivali, sve dok nismo otkrili da je potpuno istrula u pijesku.
Pitala sam oca, kako se zove kruška.
– Lubeničarka! Vidiš, plodovi dozrijevaju kad i lubenice!
Očev odgovor me obradovao, jer sam obožavala lubenice, ali istovremeno i rastužio, zato što sam svojom nepažnjom stablu kruške oduzela lijepi vitki satas, pa kako je rasla sve više se krivila. Tako se ponekad činilo da njeno stablo neće izdržati česte nalete vjetra.
Djeca iz komšiluka su je prozvala Krivom kruškom, čemu sam se suprotstavljala, jer je mene to izrugivanje najviše pogađalo, zato što sam znala svoju krivicu i odgovornost pri sadnji kruške, a osjetila sam i njenu borbu da bude slična drugim voćkama.
Uprkos svemu, kruška nas je svake godine častila sočnim plodovima; rađala je više nego bilo koja majka na svijetu, bez predaha i pauze. Sproljeća je u svoju krošnju useljavala ptičice, mislim da su to bile sjenice, koje su svijale gnjezdašca od sasušenih travki s očeve njive. Tako je na našoj okućnici, pod kruškom i u njenoj krošnji, bujao život punom snagom i tu je bilo za svakog svega – i mrave, i ptice, i vjetar, i šumu i voćke uokolo, i za djecu iz susjedstva, i za one koji su odlazili i dolazili hvatajući u hladovini bar kratak dah odmora… Jedino je jedan komšija koji je imao kuću malo podalje od naše, uvijek bio posebno narogušen, kada bi nas vidio, prolazeći svojoj kući, kako se igramo pod kruškom, jer mu je smetala, kako kaže naša galama. Uvijek bi nas rastjerivao i mi bismo samo na trenutak napuštali zborno mjesto, i ponovo se vraćali.
Otac bi govorio:
– Ne slušajte ga, svejedno krade Bogu dane!
Nekako smo pod kruškom osjećali svemirsku ravnotežu, pa smo se znali toliko zaigrati da nas uhvati mjesečevo disanje i onda bismo posjedali uokolo oko samog stabla, i prepričavali razne dogodovštine iz prethodnih dana, čas grohotom se smijući, čas šapućući, čuvši nabusitog komšiju kako se svađa sa ocem. Kao da je među njih neko bacio kost, pa reže jedan na drugog kao psi, da nismo mogli razaznati kojim jezikom govore.
Tada bismo malo utihnuli, da nas ne bi čuli i krenuli u naš život pod kruškom, u koji smo skidali zvjezdani prah i svaku noć dodavali ga kao hranu za sve. Pod nju smo od mraka krili naše sjenke, pa su tijela posebno nas djece, kojima je kruška vlasnički pripadala, pri svakom susretu iznutra podrhtavala, vjerujući da nikada pod njom i oko nje neće svanuti dan koji bi mogao da se pretvori u noć.
Godinama je kruška na očevoj okućnici dočekivala nas koji smo sa dalekih putovanja donosili razne biljke koje rastu u drugim krajevima svijeta i sadili ih daleko od kruške, uz samu živicu, da ne utiču na našu miljencu i njene stanovnike, a da ipak na neki način budu bliske s njom.
Danima sam prepričavala unucima razne dogodovštine vezane za Krivu krušku i donosila im početkom ljeta rumenožute plodove, da osjete miris i slast bakinog djetinjstva. Poželjeli su da ih odvedem na mjesto gdje ona raste, da se i sami uvjere u njenu posebnost koja je izdvaja od ostalih voćki.
Penjući se uzbrdicom, od glavnog puta udaljenom tek nešto više od stotinjak koraka, vodeći za ruku najmlađu unuku, zastala sam na pola puta osjećajući neku neizrecivu toplinu u grudima. Dva starija unuka žurno su grabili ispred nas da bi što prije stigli u nenajavljenu posjetu Krivoj kruški.
Zastali smo kad se, odjekujući negdje iznad nas, začuo tupi udarac sjekire. Zakovala sam se nasred puta u nevjerici vidjevši kako krivi div polagano pada ka istoku, u svoju kobnu sudbinu i moje oči, zauvijek napuštajući korijenje, koje je, osjećala sam, patilo u dubini zemlje.
Od panja, žurnim koracima, sa sjekirom na ramenu, uzbrdicom se udaljavao komšija.
– Takav ti je i otac bio – procijedila sam kroz zube.
