JOVICA ĐURĐIĆ: KALINA PUTUJE NA MORE

KALINA PUTUJE NA MORE

Baš je to lijepo, prelijepo! Kao na filmu. Mnogo predivnih slika koje promiču i muzika točkova voza koji juri. Rijeka zelena i bistra, krivudava, oivičena drvećem koje se ogleda u njenim brzacima. Onda livada s poljskim cvijećem, kravama koje mirno pasu i dječacima koji šutiraju loptu. Zatim brežuljak s ljupkom kućicom i djevojčicom što maše sa balkona. Potom tunel, mrak, ne vidiš ništa, a nakon toga odjednom bljesne sunce. Evo i bakice koja u dvorištu govori nešto unucima i djeda na klupici uz put. Nailazi veliki voćnjak sa zrelim breskvama koje berači beru, pa gusta šuma koja se penje nebu pod oblake. I onda pisak voza, stanica sa otpravnikom u stavu mirno, s crvnom kapom i palicom visoko podignutom u desnoj ruci. Škripa kočnica i voz staje.  Novi putnici užurbano ulaze u vagone.

            Kalina s roditeljima putuje na more. Tata podiže glavu s novina, gleda na peron s putnicima, a mama već odavno uveliko drijema.

            – Je l’ slobodno?

            – Jeste.

            U kupe ulazi dječak s mamom. Podižu torbe i zauzimaju mjesta.

            – Ja bih do prozora – kaže dječak.

            Kalinin tata se osmjehuje, miluje ga po kosi i ustupa mu mjesto do prozora. Voz kreće i sada dječak, kao i Kalina, gleda kroz prozor taj čarobni film.

            Ne govore ništa. Nijedno. A rado bi. Žele to, ali ne znaju kako da počnu. Ćute. I gledaju napolje. Dugo. Uporno.

            Voz prelazi rijeku i ulazi u zrela polja. U daljini se vide blago zaobljeni vrhovi planina i sunce koje se primiče najvišem vrhu.

            Kalina bi rekla:

            „Kako su lijepa ova polja i planina u daljini”, ali ne kaže ništa. Riječi su tako teške, stisnute, ne otkidaju se, ne izlaze. Ostaju u ustima kao latice na cvijetu.

            Dječak bi, dok je stidljivo i kradomice gleda ispod razbarušenog čuperka, da kaže:

            „Ova livada je kao crtanka; sva šarena, s milion boja.” Ali ni on ne kaže ništa. Ni sam ne zna zašto, ali nešto ga sprečava da progovori, a tako bi to želio.

            Kalina bi još dodala:

            „Dan je pri kraju. Uskoro će veče… Ja putujem na more, a ti?” Ali, ništa. Ni riječ da prozbori.

            Dječak koji gleda kroz prozor i krivi vrat, odjednom bi da upozori:

            „Upravo smo prošli dvorac. On je veoma poznat. O njemu smo učili u školi.”

            Opet ništa. Ćuti. Kao zaliven. Kao riba.

            Kalina se sada ljuti. Na dječaka koliko i na sebe. Ona tako brbljiva, koja ne zatvara usta i kada treba i ne treba, prava vodenica potočara, melje li melje, odjednom ne može ni riječ da progovori. Šta je to sada? Kao da je zaboravila vlastiti jezik. Popapala maca.

            Dječak bi tako želio da sazna njeno ime, jer mu se djevojčica mnogo sviđa.

            I Kalina bi voljela da sazna kako se on zove.

„Ima tako lijepe oči i kosu”, misli. „I djeluje uredno i vaspitano. Sigurno je mojih godina. Možda ide u isti razred…”

            A voz juri i klopara: klo , klo, klo… i sirenom pozdravlja vedar dan, šume i poljane: tu, tuuuuuu… tuuu…

            „Baš si lijepa!”, samo što ne prokulja iz dječaka. Ali, to se ne bi usudio da kaže i da su sami, zbog sebe, nje, a naročito sada zbog svih u kupeu. Možda bi bilo primjerenije obično:

            „Ja sam Danilo, dobar sam učenik, najbolji sam iz književnosti, imam psa Lakija, moja mama je Ana, putujemo kod ujaka i uskoro ću morati da izađem…” Cijela bujica koja nikako da poteče. Opet ništa, ništa, ništa…

            A voz juri i klopara: klo, klo, klo… Od jakog piska odzvanjaju okolna brda i doline.

            Sada se dječak vrpolji i ne zna šta bi sa sobom. Sjedište mu je tvrdo, vrućina mu obuzima čelo, pomalo je smeten i nevješt. Gleda djevojčicu i u tom času njihovi se pogledi susreću. Kalina se čarobno osmjehuje. Njene oči sijaju i upravo se čini da će nešto da kaže. Ali sve se završava na tome. Njene ruke ostaju skrštene u krilu na prelijepoj ljetnoj haljinici dok joj on uzvraća osmijeh, stidljiv i čist kao dječija duša.

            I opet oboje gledaju kroz prozor, i ne vide sada ništa, i ne čuju ništa, i ne znaju gdje su i zašto su im se riječi skamenile.

            A voz juri i juri. Promiču polja, brda, naselja, rijeke i sve odjekuje od njegovog veselog piska.

            „Kad bi mi samo rekla svoje ime. Ili još bolje, kad bi mi dala svoj mejl ili broj mobilnog…”

            „Možda i on putuje na more. Možda i u isti grad, na istu plažu…”, nada se Kalina i opet ga gleda kradomice i ljubopitljivo. Sada više njegovu lijepu majicu nego lice, skrećući pogled da on ne primijeti.

            – Putujete daleko? – pita odjednom njegova mama.

            – Na more – odgovara njen tata i objašnjava kuda, u koje mjesto, na koju plažu i tako sve to.

            „Au!!!”, užasnuto i grozničavo razmišlja dječak. „Pa oni idu dalje.”

            – Mi izlazimo uskoro. Idemo kod mog brata. On živi… – nastavlja njegova mama.

            „Au!!!”, sad pomalo panično u sebi razmišlja Kalina. „Baš mi je žao. Pa mi se nećemo upoznati. ”

            Razgovaraju njegova mama i tata, lako, o svemu, osmjehuju se, kao da se poznaju sto godina. Još će rođaci postati.

            Ne čuju to Kalina i Danilo, oni i dalje nikako da prelome ni jednu jedinu riječ.

            A onda, dok gledaju kako Sunce u daljini prosipa rumene zrake niz neku planinu i zlati rijeku, livade i put koji blago krivuda, odjednom, avaj, puca film:

            – Ustaj, čupavko! – trgne ih glas njegove mame koja već skida torbe s police. – Ovdje se rastajemo – kaže uz osmijeh njenom tati.

            Dječak nevoljno, kao da se budi iz slatkog sna, ustaje, a najradije ne bi. On bi da ostane, pa makar ćutao sve do mora, samo da gleda tu ljupku djevojčicu u prekrasnoj mekoj haljinici boje meda.

            – Do viđenja i srećan put! – zvuči nekako nestvarno.

            I dječak je već trenutak kasnije na peronu s mamom. Stoji nepomičan, ukipljen, s pogledom zalijepljenim za prozor kupea. Voz neumoljivo brzo kreće. Dječak stidljivo podiže ruku i maše. Lagano, pomalo ukočeno, tužno.

            Kalina se podiže na prste, smiješi i ubrzano maše, maše i maše, kriveći svoj slatki vrat i glavicu kao ptičica, da bi ga što duže gledala.

            Otac se zagonetno i s ljubavlju osmjehuje dok ona sjedajući obara pogled, kao da je uhvaćena u nekom grijehu, u nečemu nedozvoljenom.

            – Gdje smo? – trljajući oči pita majka koja je prespavala ovu malu dramu.

            – Dobro jutro! – kaže otac.

            A tek pada toplo ljetno veče.