MLADI PESNIČKI GLASOVI
Reč urednika:

U ovoj rubrici predstavljamo mlade, neafirmisane autore koji tek grade svoj književni put. Želimo da im pružimo prostor da se njihov glas čuje, da njihovi poetski i prozni radovi pronađu put do čitalaca i da pokažemo koliko stvaralačkog potencijala, iskrenosti i lepote reči živi među mladim ljudima.
Sanja (Kos) Ostojić rođena je 1995. godine u Prijedoru, a danas živi i radi u Gracu, u Austriji.
Ljubav prema pisanju prati je još od osnovnoškolskih dana, kada je nastala i njena prva pesma. Od tada pa sve do danas, poezija je ostala njen tihi saputnik, način da izrazi misli, osećanja i sve ono što ponekad nije lako izgovoriti rečima.
Iako svoje stihove do sada nije predstavljala široj javnosti, već ih je čuvala i delila samo sa najbližima, nedavno se u njoj rodila želja da deo svog stvaralaštva podeli i sa drugima. Upravo je ovaj korak prilika da njene pesme pronađu put do novih čitalaca, a možda i do onih koji će se u njenim stihovima prepoznati.

KAD JEDNOM BUDEM VJEROVALA
Kad jednom budem vjerovala
U sve sudbine ovoga svijeta,
Da su nam krivi putevi pravi,
Da ću doći tamo gdje trebam,
Da nije sve u mojoj glavi.
Kad jednom budem vjerovala
Da nema slučajnih susreta,
U namjeri da se sretnemo,
Koliko izgubljenih se pronašlo.
Kad jednom budem vjerovala,
Ostaće tajna na mome licu,
O Duhu Svetom što nas vodi,
O majčinim suzama što nas štite.
Kad jednom budem vjerovala,
Kolika mora su preplivana,
Kakve su daljine najbliže
I koliko to zvijezda padne
Zarad nas.
Kad jednom budem vjerovala,
Neću olako stati,
Pustiću vjetar sudbine da me nosi,
Ostaviću sve prošle ljubavi
I biti sigurna da si pravi.
Neću tražiti bolje sutra,
Tad, jednom kad budem vjerovala,
Poslaću mojima našu sliku,
Zakleću se svime da znam šta želim
I da vrijedi, da sam u tvom liku
Vidjela života odraz cijeli.
Kad budem vjerovala, a možda nikada neću,
Pustiću ti ploču prvih koraka,
Prvog smijeha i plača što pamtim.
Staviću ti strahove u krilo,
Vjerujući da ćeš ih grliti tako
Da zaboravim da ih je bilo.
Kad jednom budem vjerovala,
I moje tijelo biće tvoje,
I više se nećemo nama zvati,
Jer ono što voliš nije udvoje.
Kad jednom budem vjerovala,
Biće nam svi blaženi dani,
I biće nas više nego ti i ja,
Zauvijek nećemo ostati sami.
Kad jednom budem vjerovala,
Znaću da nisam uzalud htjela
Da ljubav mi bude jedini put,
Jedina istina,
Jedina želja.
Kad jednom budem vjerovala,
Zaspaću tiho na rukama tvojim,
I vječno zlato tad će da sija.
Znaću da uzalud živjela nisam,
Jer nisam bila bilo čija.
Kad jednom budem vjerovala,
Spokojno će duša da spava,
Moje će tijelo prekriti trava,
Al’ srce moje,
Što život ovaj kroz san proživi,
Neće da luta i da se boji,
Jer sam u ljubavi živjeti znala.
Tad, kad sam povjerovala.













