LJUBAV U RALJAMA KRIMINALA
Nada Golić: Vrtlozi života, „Art print“, Banjaluka, 2026.
Piše: Ranko Pavlović
Tri su osnovna obilježja romana Vrtlozi života Nade Golić – ljubav, kriminal i traganje za identitetom, podstaknuto snažnim emocijama koje se neosjetno sa stranica interesantnog i uzbudljivog štiva prelivaju i na čitaoca. Ljubav može i u neočekivanom trenutku da se javi, na primjer kada u takozvanoj „crvenoj ulici“ u Amsterdamu, kroz staklo u uzlogu gledate djevoju koja za novac nudi svoje tijelo, pa da bukne u neugasiv plamen. Onoga koji se znalački i svim silama bori protiv kriminala neočekivan susret lako može povući u grotlo suptilno obavljanih krađa vrijednih umjetničkih djela i predmeta. Odgovore na pitanje ko si i šta si ne traži razum u čovjeku nego instinkt koji zna biti jači i neuništiviji od bilo koje druge manifestacije ljudskog bića.
Nada Golić vješto uvodi čitaoca u ono što će ga čekati među koricama knjige koju ispisuje. Počinje i do kraja naraciju ispisuje muškim glasom, prvo mladog čovjeka koji stoji pred javnom kućom u glavnom nizozemskom gradu i u izlogu gleda Sonju (čije ćemo ime tek kasnije saznati) kako nestaje u magli. Njen pogled bio je pogled žene koja „krije tugu veću od života, ali i snagu koja prkosi svemu“.
Tako započinje priča za koju će čitalac pomisliti da je samo ljubavna, posebno kad sazna da je on Armin Sarajlić, odrastao u domu za djecu bez roditeljskog staranja u sarajevskom naselju Bjelave, a ona prostitutka, stigla na sjever Evrope iz Rusije. O Sonjinoj prošlosti, o njenom bijegu od ruskog makroa, saznaćemo ponešto tek u drugoj polovini romana, a za Armina znamo da je još kao dječačić, „domac“, svoje ime nosio „kao što se nosi nešto tuđe i hladno, kao kamen privezan za vrat. Bez topline, bez korijena, bez značenja, jer drugo nisam imao“. Njega, dakle, u najranijim godinama počinje da nagriza kriza identiteta. Autorka, moglo bi se reći, smirenim tonom pripovijedanja, svoje aktere uvodi u priču koja će biti prepuna životnih bura. Armin će u domu, pored svih onih grubih, nezainteresovanih vaspitača, upoznati i mladog vaspitača Emira, čovjeka s ljudskim licem, koji će, nažalost, u domu ostati samo dvije godine, jer je – što će se kasnije saznati – bio bespomoćan u nastojanju da spriječi trgovinu bebama.
Život glavnog junaka počinje da dobija pravi smisao tek kada ga usvajaju Fata i Ibro iz naselja Vogošća, naročito kada mu Fata izgovara presudne rečenice: “Ti si naš sin, Armine. Ne zato što te rodila ova kuća, nego zato što si rodio ljubav u našim srcima.” On će kasnije sam sebi reći: „Te riječi promijenile su sve. Počeo sam vjerovati da sam vrijedan ljubavi i da mogu biti dio nečega većeg od sebe.“ Tu će, u novoj školi upoznati Žarka Savića, sprijateljiti se s njim i steći doživotnog druga. Nešto kasnije počinje rat, bjekstvo iz Sarajeva, snalaženje u Amsterdamu, studiranje prava, polaganje ispita, advokatura, rad u čuvenoj advokatskoj kancelariji, sticanje ugleda jednog od najboljih amsterdamskih pravnika…
Nije mi namjera da prepričavam roman, niti da naglašavam da je u amsterdamskom životu bilo neizbježno stalno Sonjino prisustvo, kojoj će on stvoriti uslove da postane uvažena eskort dama. Ono što je bitno jeste da u Arminov žvot nenadano, bez ikakve najave, ulazi Predrag Antonović, zvani Čiča, čovjek iz podzemlja, kada roman dobija prava kriminalistička, ponegdje čak i fantastična obilježja. Neke scene odvijaju se između stvarnosti i košmarnih snova. Uslijediće dramatični događaji, krađa umjetničkih djela i rariteta, vrijednih predmeta, pri čemu pažnju zaslužuje autorkina informisanost koja svjedoči o temeljitim pripremama, da se ne bi reklo nešto što nije pokriveno provjerenim činjenicama.
Uzbudljivi tok naracije naoko će prekinuti „umetnuta“ priča o dolasku Žarka Savića u Amsterdam i storija o neslavnom kraju njegove i Jelenine ljubavi. Međutim, čitalac će ubrzo, kad pročita da je Jelena u Banjaluci, kao advokat, bila uključena u kriminalnu grupu koja je trgovala zemljom, shvatiti da je ta posjeta bila povod da Armin porazmisli i o svojima vezama sa Čičom i podzemljem. Kad Sonji prizna svoj dvostruki život, odluče da sa lažnim identitetom pobjegnu od Čiče i svega što se nadvilo nad njihov do tada odlično uređen život. Međutim, ni na Baliju ne nalaze mira. Čiča ga pronalazi tamo, pa mora da se vrati u Amsterdam da obavi još jedan „posao“. Kada to završi, odluči da zatraži od onih čiji je to „poslić“ da se za svagda riješi Čiče i da sa Sonjom u sreći provede ostatak života. Ali…
Ne želi Nada Golić da razvodni svoj roman i da on dobije sladunjav kraj. A kakav će biti, prepustimo čitaocu da sazna. Ovdje je dovoljno reći da je Armin Sarajlić konačno spoznao ko je i čiji je sin, da je pripadnik druge nacije i vjere, ali ni njemu nije jasno da li je veći bol tragati za identitetom ili konačno spoznati da nisi „repa bez korijena“. I, može li neko u zrelim godinama početi da živi kao sasvim drugi čovjek? Ali u jedno je bio siguran: vraća se u Sarajevo da, kao advokat, istraži gdje su danas ukradena i prodana djeca, o čemu je neka saznanja imao njegov vaspitač Emir, da li tragaju za svojim identitetom kao što je on tragao.
Iako bez većeg književnog iskustva (koliko je meni poznato, uz zbirku poezije Ogledalo moje duše i prozno djelo Priče iz moje bašte, do sada je objavila dva romana na holandskom jeziku, autorka duže od trideset godina živi u Holandiji, i Dnevnik moje majke, na srpskom), Nada Golić je vješto organizovala i vodila ovo svoje prozno djelo. U kompozicionom pogledu postavljeno je tako da čitalac ne ostavlja knjigu lako iz ruku, jer želi da sazna šta ga čeka na sljedećim stranicama. Ona nikada ne saopštava sve odjednom, nego informacije neprestano dodaje, takoreći „na kašičicu“, držeći čitaočevu pažnju u napetosti. Saopšti nešto što nas zagolica, pa s nestrpljenjem čekamo da saznamo i ostatak, onaj bitniji dio informacije.
Posebno treba istaći da pažljivo vaja svoje likove. Uvjerljivo opisuje njihovu vanjštinu, ali u snažnim naznakama, u koje čitalac sam treba da prodre a ne da ih dobije servirane „na tanjiru“, daje sliku njihovog psihološkog preživljavanja. Glavni junak, Armin Sarajlić, iako u djetinjstvu odbačen od roditelja i društva, pa uz to opsjednut pitanjem svog identiteta, stalno napreduje, uči, postiže uspjehe kakve „mamini i tatini sinovi“ koji imaju sve mogu samo zamišljati, ali u prelomnim trenucima, kao u susretu sa Čičom, neke unutrašnje kočnice u njemu popuštaju, da bi se vrlo brzo vratile u „normalan rad“. Na kraju, poslije kobne spoznaje ko je u stvari, prihvata da je ipak njegov identitet onaj koji je stvarao od prvog koraka do zrelog životnog doba, pa iznad advokatske kancelarije u Sarajevu jednostavno stavlja natpis: Armin Sarajlić, advokat.
Svoj krst sudbine Sonja nosi sa dostojanstvom i ne predaje se. Jest prostitutka, jest postala ugledna eskort dama, jest se našla u društvu uglednih biznismena, više ne kao kurva nego kao neka vrsta poslovne pratnje ili prevodioca, postala je sigurnija, ali je ostao u njoj strah da li je zaslužila Arminovu ljubav. Kada je on morao da bježi od Čiče (i od sebe kao čovjeka sa dva lica), bez razmišljanja je promijenila identitet i krenula s njim iz lagodnog života u neizvjesnost.
Čiča je tajanstven, bezbojan, čovjek bez osjećanja, ali neko koga se mora slušati i ići tamo kuda on pokazuje prstom. Tek kada ga je nestalo sa životne scene, Armin je shvatio da ima mnogo pitanja na koja bi jedino on mogao da odgovori. Tako su jasno profilisani i ostali likovi, pa postaju bliski čitaocu koji, dok čita ovu knjigu, ima osjećaj da razgovaraju uz kafu ili čašicu nekog pića.
Još samo jedna napomena: kao moto svakom poglavlju autorka je stavila po jednu strofu iz pjesama uvrštenih u njenu zbirku Ogledalo moje duše.
Doda li se svemu da su upečatljivi opisi aktera priče, njihovih psiholoških stanja i raspoloženja, ambijenata u kojima se radnja događa, gradova i predjela kroz koje se prolazi, zbivanja, pojava i događaja, vjerujem da će čitalac sa zadovoljstvom pronicati u ovaj kriminalističko-ljubavno-psihološki roman (s primjesama socijalnih elemenata).
.
