VALENTINA BERIĆ: NE DAM BOLU NA TEBE

 Ne dam bolu na tebe

Valentina Berić

Opet dolazi proljeće. Iz sakrivenih pora bol gurnuta duboko pod kožu izlazi na svijetlost suza.  Ne volim buđenje prirode jer mi vraća sjećanje i pretvara ga u još jednu stvarnost. Ne želim je, ne treba mi. Tebe nema i neće te biti, a on je sa mnom i ne dam ga nikom.

Može li se naučiti živjeti bez onog tereta što ti grudi pritiska. Bez onog nevidljivog demona što ti ne da snu na oči. Bez straha od onih što nepozvani dolaze i odnose najvoljenije.

Hoću da budem jaka. Hoću bar malo osmjeha što traje bez da ga ubiju čim se razvuče od ugla do ugla usana. Neću lažnu utjehu jer mi ne donosi mir već rat unutar napuklog srca. Koliko će još izdržati? Koliko će moći da se održi na nogama, a da ne odustane.

Zajedno smo deset godina. Moja si terapija, moja utjeha, moja skrivena tajna, moj svijet u kome bježim od rezova da se na njih opet ne porežem. Vratio si mi vjeru, skupljao suze u svojim očima, naslonio glavu na koljeno, tješio si me nemuštim govorom značajnijim nego bilo koji ljudski. Izazoveš mi smjeh kad niko nije mogao. Rasplačeš mi dušu kad vidim da nisi dobro. Za tebe bih golim rukama vatru gasila jer znam da bi ti svoj život dao za mene bez straha od rastanka. Tvoj instikt za odbranu onog koga voliš je nemjerljiv i nedostižan. Tvoja ljubav nema granice i nikad je nije dovoljno. Kad ležiš mirno i nemaš volje da se digneš čak ni da odemo u naše rutinske šetnje znam da nešto nije u redu. Sa boli se nosiš vrhunski, bolje nego ja. Vjeruješ mi bez ijednog procenta nepovjerenja jer znaš da bih za tebe svijet srušila.

Narkotik te obara sa nogu. Direktno na moje ruke, sklapaš oči i toneš u san. Mangup si pravi pa ne daš da te lako sruši dok te stavljam na operacijski sto. Koliko si izdržljiv i jak pokazuješ u svakom trenutku. A onda, prepuštam te Bogu vjerujući u spretne ruke doktora. I čekam. Minute sporo prolaze, a ja bi htjela da se kazaljke na satu okrenu munjevitom brzinom. Da sve ovo prođe, da opet zajedno trčimo našim stazama. Da zalaješ na svaki šum, da me upozoriš na opasnost, da me pogledaš onako ispod oka i otrčiš kud te njuh odnese. Ne mičem se ni milimetar od onih vrata na koja smo ušli ne znajući šta nas čeka. Uvijek tako bude. Misliš jedno, pogodi te drugo.

Šetam bez prevelikog smisla, neujednačenog koraka, okrećem se u vrtlogu razornih misli i neznanja. A ti ležiš. Znam, da si budan ne bi dao nikom da te takne.

Nakon sat i po nemira vrata se konačno otvaraju. Miris krvi podiže mi muku.

„Kako je? Je li sve dobro prošlo?“, odmah sam izustila sa knedlom u grlu i strahom zbog koga mi cijelo tijelo treperi.

„Dobro je, sve smo otklonili i spalili, nadamo se najboljem“, bile su doktorove riječi.

Kad i kako smo došli do ovog trenutka?  U glavi milion pitanja. Jedno te isto se stalno okreće u svakoj rečenici: „Zašto?“ Proljeće je najgore godišnje doba. Budi sve i poziva nas zemlji. Onom malom dijelu gdje za svakog ima mjesta, gdje niko nikom ne smeta, gdje se tišina ne zaboravlja.

Nepomično ležiš, mirno, bez straha, bez bola. Buđenje iz tog nasilnog sna će doći za koji sat. A  ja, samo u dubokom snu, bez svijesti i podsvjesti ne osjećam bol. Je li i tebi tako? Na moj glas trepneš. To je znak da me čuješ. Doktor mi kaže da je povezanost psa i vlasnika vječna. To znači da ćemo bit zajedno i na ovom i na onom svjetu.

Vrijeme za još jednu borbu se pokrenulo. Čini mi se da se vrata arene nikad ne zatvaraju dok ne dođe onaj konačni udarac bez ponovnog buđenja u ovom dijelu svemira.

Tvoja šapa u mojoj ruci. Zajedno smo jači, jer zajedno možemo sve. Pred nama stoji još puteva za proći ujednačenim korakom. Ne dam bolu na  tebe, jer ni ti nisi dao na mene. Koliko si jak i tvrdoglav pokazao si i kad si napola ošamućen stao na noge da izađeš iz auta i uđeš u svoj dom gdje si siguran. Ali ne dam ti da se povrijediš pa tvojih pedeset kilograma stavljam u svoje ruke. Znaš, hrabri mogu sve, a ti si najhrabriji mušketir koga sam upoznala. Još nas čeka godina da ih zajedno provedemo jer nije i ne može biti vreme za rastanke.

Sve teškoće koje su nas mučile i pratile, ne dajući nam da dođemo do zraka kao potopljenik što traži da se uhvati za bilo šta, naći će na kraju riješenje. Ljubav gradi i ruši sve nedoumice, sve boli pretvara u snagu za prevazići prepreke. Znam da  postoji dosta duša napola otvorenih kroz čiji prozor ulazi svijetlost nade kao jedine prihvatljive mogućnosti. To je jedina varka za koju se svi čvrsto držimo.

Velik je Bog što gleda na nas.