DRAGICA OHAŠI: ZVJEZDANA AVLIJA

Zvjezdana avlija ni na nebu ni na zemlji

Dragica Ohaši

Možda ste zaboravili, ali ja nisam, za 8. mart brali smo ljubičice i za poklon majci izrađivali srca od gline i gipsa u školi. Crvenom temperom obojili bi površinu oblikovanog gipsa i godinama smo to malo srce od gipsa držali kao ukras na zidu, sve dok nam nisu srušili dom.

Srce od gipsa nestalo je u ruševinama, a stara Singer mašina ostala bez glave, samo je bilo čitavo čvrsto metalno postolje da bude svjedok razaranja.

Tko je zapalio moje krpice? To niko ne zna, evo već 21 godina od toga događaja, ali nama žrtvama rata ne preostaje ništa nego da oprostimo i zaboravimo.

To što je meni zapaljena knjižica sa radnim stažem je jedino moj problem i ja opraštam, ali moje izgorjele knjige negdje u tami plaču same.

Obavezna školska lektira dobila je krila, zapališe neki nepoznati zli ljudi „ GORSKI VIJENAC“ – najpoznatije djelo PETRA PETROVIĆA NJEGOŠA!

Što su nekome bile krive knjige ” Priče iz davnine” ili “Nikola Tesla-Genij s našeg kamenjara”?

Da li onaj tko je zapalio knjigu “Vlak u snijegu” zna da se to naziva KNJIGOCID?

Da je Pariz divan grad ja sam naučila iz knjige “Koko u Parizu” i 10 puta pročitala Homerovu “Ilijadu i Odiseju”, a “Najljepše bajke svijeta” su mi bile jedino društvo kad sam bolovala od gripe kao dijete.

“Torta na nebu” iz biblioteke Vjeverica je bila moja nagrada za odličan uspjeh u školi, a pohvalnice i slike sad ne mogu čuvati u albumu uspomena iz mladosti.

Naručena knjiga iz Slovenije “Danas slikam” kakvo zlo je učinila palikući knjiga moje privatne biblioteke?

Knjiga “Pipi Duga Čarapa” bila je drugarica sa kojom sam putovala svijetom avantura, ali miris omiljene knjige, zamijenio je miris pepela sa zgarišta mog srušenog doma.

Učila sam čitajući zbirku pripovijedaka “Bašta sljezove boje” od Branka Ćopića i plakala kad su mi rekli da je zapaljena, jer ja sam odrasla bosonoga uz najljepša i najznačajnija književna djela za djecu koja su obilovala toplinom kreativne literalne olovke i bila moj putokaz u bolje sutra.

Kome su to smetali modni magazini “Svijet” i “Burda”?

Knjigu recepata i sveske poezije iz mladosti nikada više neću čitati, kao ni obući bijelu haljinu od čipke koja je ostala neotpakovana u kutiji od papira.

Moje prijateljice iz djetinjstva sve su predaleko sada, dijele nas okeani, razasute smo od Kanade do Australije.

Ja sam upoznala nove prijateljice i kada sam učestovala na jednoj zajedničkoj izložbi žena umjetnica iz raznih zemalja svijeta, moja koleginica iz Kanade je izložila umjetničku instalaciju crveno-lakirano srce od čokolade kao feministički znak protesta protiv diskriminacije žena, koje su danas svuda pod velikim pritiskom da uvijek trebaju imati perfektno lakirane nokte, drečavi crveni karmin na usnama i da graciozno hodaju u neudobnim previsokim potpeticama.

Lakirano srce posjetioci su mogli dotaći samo u bijelim rukavicama koje su bile postavljene pored instalacije.

Taj rad me podsjetio na crveno srce od gipsa nestalo u plamenu historije, a ja mogu samo da sanjam polja što se zlate, ali nemam gdje više doći, jer ne dozvoliše da se popravi naša stara avlija i kula na čiji je krov bačena bomba pa i dan-danas tako stoji.

Čija je to sramota što godinama stoji porušena avlija u kojoj je rođen svjetski poznat znanstvenik i doktor nauka?

Nema mi druge alternative nego zaboraviti moju profesiju umjetnice pa razmišljam ozbiljno o prekvalifikaciji i da pod stare dane krenem opet u studente da studiram pravo i arhitekturu.

Vidiš li to sa neba brate Zorane, ti jedino u porodici si bio građevinski inženjer, nisi volio podijele i otišao u tuđi svijet da gradiš hidroelektranu, ali ni tu mira nema od ekstremnih terorista, u Alžiru te 1993. godine uzeli su život tvoj i tvojih prijatelja iz Mostara i Teslića? Zato ne zamjeri za ove suze danas, trpjela sam suze dugo, ni oplakati te nismo mogli svi zajedno razdvojeni ratom.

I boli ovo srce moje Balkansko, ni lak ne uspijeva prekriti gorke uspomene koje su urezale bezbroj linija trag, teško je svima nama koji ne možemo natrag u zavičaj nam drag.

Čekaj me, mada znam koliko dugo čekanje teško je, i ja ću doći da obnovim sama na avliji pendžere srušene, da prošetam ispod dženerike rascvjetane, pa makar puklo ovo bezbroj puta slomljeno srce moje, čekaj da zapjevam is sveg glasa, mili kraju, vraćam ti se da živim u zemlji slobode koju su moji preci životom vijekovima branili!

Nigdje nije trava zelenija od trave iznikle na rodnoj grudi i svi imamo sudbinu koja nas spaja energijom zavičaja, pa mada su nas izbrisali oni koji ne žele naš povratak, mi smo pioniri u haljinama maslačka koje je oluja odnijela od zelenih livada i njiva na druge krajeve svijeta, a svako proljeće donosi novo cvijeće nade i želju za povratkom u dolinu mladosti, makar i u starosti.

Ostajte ovdje! – pisao je Aleksa Šantić, jer nigdje vas sunce neće grijati kao sunce zavičaja, a rodni zavičaj se ne može ni kupiti ni prodati, – kaže jedan drugi pjesnik, a ja ću vam reći ono što vam nisu rekli oni koji su otišli u svijet, nije zlato sve što sija, tijelo se ne prilagođava lako vremenskim i danas toliko izraženim klimatskim promjenama o kojima govore i dobitnici Oskara.

Zdravu i čistu prirodu ne trebaš prelakirati u druge boje, ona nas tako svako proljeće obraduje svojim nježnim i prozračnim ružičastim bojama, ljeti svježinom zelenih pašnjaka, u jesen hodamo po šarenom mekom tepihu od opalog raznobojnog lišća, a zimskih radosti nema bez bijelih pahuljica snijega.

EKOLOGIJA i GIVOLOGIJA će spasiti nas! FUTUROLOGIJA povesti u kosmos zajedničke budućnosti!

Čitam i listam sve ove kataloge i prospekte za buduće studente prava i arhitekture što dobijam na kućnu adresu svaki dan i prijatno sam se iznenadila da postoji 17 – mjesečni kurs za arhitekte on-lajn na kojem se može za kratko vrijeme naučiti sve o konstrukciji i gradnji, eto odlično, sad mogu konačno ostvariti san o obnovi avlije bez ičije pomoći, baš kao naši djedovi koji su gradili sami svoje tradicionalne kamene kuće, ograđena dvorišta avlija sa velikim drvenim vratima i skromne dvore originalnog stila gradnje od ekoloških i sasvim prirodnih kvalitetnih građevinskih materijala zavičajnog podneblja, tako su radeći i gradeći svojim vrijednim rukama ostavili bogato povijesno i kulturno nasljeđe novim generacijama.

Ako od mene dobijete na poklon lakirano srce od gipsa to je znak da malterišem solar iznad konobe, saniram i obnavljam zidove avlije i pripremam ploče za kameni svod s dijagonalnim redovima da više ne prokišnjava krov kroz rupu koju je napravila bomba bačena na krov kule u kojoj sam rasla, i da nemam vremena ni za kratki odlazak na morsku plažu tokom ljetne sezone!

Ukoliko mi ne dozvole da opet uredim srušenu avliju moga djeda partizana u akciji “OLUJA”, preostaje mi da gradim avliju na oblaku, jer još niko nema tapiju za nebo!

U nebeskoj avliji još mogu da otvorim mobilnu biblioteku i dostavljam besplatno knjige svima kojima su biblioteke predaleko, također da crtam u skladu sa kosmičkim zakonom!

Uskoro će bajka o čardaku ni na nebu postati stvarnost zbog nedostatka prostora na zemlji, zato se mnogi futuristi okreću novim izvorima energije kao što je solarna energija, baš kao što je i predvidio Nikola Tesla, već se grade solarne poljane, solarne kuće, pa što ne bi mogla i solarna zvjezdana nova avlija koja putuje kosmičkim svijetom na nebu iznad oblaka! Tako ono što je nekad bio san, danas postaje stvarnost!

Ja nisam prošle godine uspjela kupiti kartu za let na druge planete, sve su karte rasprodate odavno, putovanje svemirskim kruzerima postalo je nova atrakcija za turiste, a bogati biznismeni pokupovali sav plac i prostor na drugim planetama.

Naravno u svemiru naše nove budućnosti neće biti zvjezdanih ratova jer svako će tražiti svoj kutak za mir i harmoniju u beskrajnom svemiru gdje ima mjesta za sve i nema potrebe za sukobima.

Ipak biti ćemo okruženi dobrim robotima koji će biti programirani da nam pomažu u svakodnevnom životu u svemiru, a od velike pomoći će nam biti i svemirska mašina koja putuje kroz vrijeme brže od svjetlosti pomoću malih čestica neutrona koje je otkrio Nikola Tesla, ne neće to biti mašina koja može putovati u prošlost kao što je pisao pisac naučne fantastike Žil Vern, već mašina koja putuje u budućnost, ali zbog velikih vremenskih razlika u galaksiji i udaljenosti od planete do planete i ovisno o pravcu kretanja ponekad ćemo se nalaziti nekoliko svjetlosnih godina unazad ili putovati unaprijed. Možda sad stignemo do Atlantide negdje tamo u dalekoj galaksiji. Naši stari mudri ljudi iz zavičaja su nekad znali reći da je tu centar svijeta i kosmosa, a kad nešto ne znamo da je to što smo pali sa Marsa. Kažu da su nedavno otkrili ostatke neke nepoznate civilizacije i znakove pisma u kamenu tokom istraživanja na Marsu.

Odiseja u svemir je počela!

Danas mi idemo u svemir, a kažu da su nekad davno dolazili nama u posjetu sa drugih planeta.

Tko je to bio inspiracija za figure neobičnog izgleda u staroj Vinči koja se smatra najstarijom civilizacijom na Dunavu? Kada su naši stari krčili krš od kamena i od pustih polja napravili plodne oranice često su tada oni u tvrdom tlu zapinjali plugom i nailazili na misteriozne grobnice iz starih civilizacija, kažu da su to bili naši prvi Evropljani koji su stavljali u grobove nakit i vrčeve sa vodom u slučaju da se pokopani probude.

A mi djeca za vrijeme ljetnih praznika čitali smo knjigu za djecu “ Krava na Mjesecu” i zajedno ispod krošnje oraha sklapali sami svemirski brod od dasaka i grana smreke.

Bilo je tu puno ideja i planova, ali naša letjelica nije uspjela da se odvoji od zemlje, pa smo trčali i držali u rukama balone da letjelica poleti u svemir.

Dječju igru prekinuli bi stariji pozivom na ručak iz svega glasa da se preko cijelog mjesta čuje, tako da smo svoje putovanje u svemir odlagali svaki dan za vrijeme ručka.

Malo po malo, osipalo se naše društvo ispod oraha, svemirski brod nije nam poletio, a mnogi su ostvarili san da polete i otišli avionima u daleki svijet. Kad putuješ oblacima srešćeš mnogo zvijezda, a i ti si zvijezda u avionu na nebu nekom malom dječaku, kad on zadivljen posmatra noću nebo sa zemlje i broji koliko ima sjajnih zvjezdanih tragova što svijetle kao lampice u gustom mraku.

Dragica Ohaši