Borislav Karalić “Odsjaji duše”
Razgovarala: Neda Gavrić
Rođeni ste u Somboru, ali je Banjaluka mesto vašeg odrastanja. Kako je ova sredina oblikovala Vaš emotivni i stvaralački identitet, i šta za Vas lično predstavlja Banjaluka danas?
Da, rođen sam u Somboru, gdje su se moji roditelji školovali, upoznali i vjenčali. Moj otac je odavde i, kada se u „Incelu“ otvorio novi pogon, oni su dobili posao i preselili se ovamo.
Kao što znate, Banja Luka je oduvijek bila u središtu kulturnih uticaja i sa istoka i sa zapada i, zahvaljujući tome, izgradila svoj jedinstven i poseban identitet i šarm. U takvoj sredini potrebno je samo otvoriti srce i, uz malo talenta, izvor za stvaralački rad bilo koje vrste je nepresušan.
Banja Luka je i danas kulturni centar i, uprkos ubrzanoj modernizaciji (što joj oduzima onaj stari šarm i duh u kojem je moja generacija, kao i mnoge prije nje, stasavala), ona je bila i uvijek će biti neodvojivi dio mog bića.
U Vašoj biografiji se pominje rad u fabrici „Incel”, simbolu jednog vremena, kao i kasnije suočavanje sa zdravstvenim i životnim izazovima. Koliko su te nagle promene i teški periodi uticali na to da se okrenete pisanoj reči kao vrsti utočišta ili terapije?
„Incel“ je bio moje prvo zvanično zaposlenje i kao takav ima posebno mjesto u mom životu. Kao što rekoste, on je zaista bio simbol jednog vremena i odhranio je mnogo Banjalučana, ali, nažalost, više ne postoji, kao ni mnogi slični njemu. Moji zdravstveni problemi počinju i prije zaposlenja, ranjavanjem u ratu, ali se sve nekako podnosilo i „guralo“ dok sam bio još mlad.
Prve stihove sam napisao još kao tinejdžer, što je valjda i svojstveno tom životnom dobu, ali dešavanja koja su uslijedila (rat, ranjavanje i uopšte svi izazovi koje život nosi) učinila su da to negdje utihne i bude gurnuto u stranu. Pokazalo se da je ipak, na sreću, samo spavalo, a ne umrlo, ha-ha. Negdje u pozadini, pritisnuto nekim tada važnijim stvarima, kao da se kuvalo i tek negdje prije dvije-tri godine počelo i da kipi. U tom periodu, kada se nekako istovremeno desilo da se završi jedna dobra emotivna veza (ali sa rokom trajanja) i jedan nadasve stresan posao koji sam napustio, nešto se otkačilo i eksplodiralo u meni. Tada sam počeo da sve nakupljeno pokušavam kanalisati kroz pisanje poezije, koja mi je oduvijek bila omiljeni način izražavanja.
Često se kaže da najlepši stihovi nastaju iz najvećih iskušenja. Koliko je fizičko ograničenje sa kojim se suočavate poslednjih godina zapravo otvorilo neka nova vrata za Vašu unutrašnju, kreativnu slobodu?
Pa, kao što sam i prethodno rekao, sa fizičkim ograničenjem suočavam se još od najranije mladosti, ali su godine i zamor materijala uzeli svoje i stanje se poprilično pogoršalo do stepena da se više ne osjećam sposobnim za neke velike fizičke napore, što, naravno, odmah dovodi i do osjećaja nesigurnosti i zabrinutosti za dalju egzistenciju. Valjda su sva ta iskustva koja s godinama svi nakupljamo pronašla način da se uobliče u formi stihova i kao takva kroz pjesme prvenstveno malo olakšaju meni, a naposljetku i da pošalju neku poruku onima koji ih eventualno pročitaju.
Vaši prijatelji i poznanici, koji su imali priliku da čitaju Vaše pesme pre objavljivanja, bili su presudan vetar u leđa za nastanak ove knjige. Kako je izgledao taj trenutak kada ste prelomili i odlučili da poslušate njihov savet i upustite se u ovu književnu avanturu?
Pa, uhvatili su me na prepad. Istina je da sam ja prvenstveno pisao za svoju dušu i počeo, više iz radoznalosti da li će to iko primijetiti u moru raznih objava, da objavljujem na mrežama, konkretno na Fejsbuku. Pojavio se određen broj ljudi koji su čitali i kojima se dopadalo to što pišem. Već tu je putem komentara bilo sugestija da objavim zbirku, ali sam smatrao da sam daleko od toga i ostajao sam u tim okvirima. A onda me je jednog dana pozvala prijateljica i rekla: „Borislave, ne pitaj zašto, ali treba nam tvoje DA.“ „Dobro“, rekao sam, „da, ali o čemu se radi?“ Odgovorila mi je: „Neki ljudi su pročitali nekoliko tvojih pjesama i smatraju da imaju potencijala, a našli smo i način da objaviš knjigu.“ Tako je sve počelo. Povezali su me sa našim istaknutim novinarom i književnikom Vidosavom Đurđevićem, koji je na osnovu nekoliko pjesama tražio da mu pošaljem kompletan materijal da pogleda. Očito je pronašao da vrijedi, jer je rekao da će on uraditi recenziju i dati prijedlog Književnoj zajednici „Vaso Pelagić“ da objavi zbirku, što su oni i učinili. I dobro ste rekli — književna avantura, jer evo, za nepuna tri mjeseca, od stihoklepca sa Fejsbuka do toga da ovih dana treba da predstavim svoju odštampanu i objavljenu prvu zbirku pjesama.
Naslov Vaše knjige nagoveštava da su pesme zapravo „Odsjaji duše”. Koji su to dominantni motivi i emocije koji se provlače kroz stihove – da li u njima preovladava nostalgija, ljubav, ili možda prkos prema životnim nedaćama?
Kao što sam spomenuo, prve stihove sam napisao kao srednjoškolac i još od tada datira taj naslov „Odsjaji duše“, ako bi ikada došlo do objavljivanja neke zbirke. Tako taj naslov, pored stvarnih odsjaja i stanja duše, predstavlja i svojevrsno ispunjenje nekih, može se reći, dječačkih maštanja. U mojim pjesmama ima svega toga što ste nabrojali, pa i više od toga. Ima tu nostalgije, ljubavi i inata, ali ima i socijalne tematike, vapaja, molitve, pa čak i ljutnje i bijesa, poziva — zavisno od toga kakvo je bilo stanje duše u tom trenutku. Nekako se nisam zarobio u jednu emociju i jedan žanr, nego jednostavno pustim da me nosi inercija trenutne inspiracije.
Dugo Vam je trebalo da se odvažite na objavljivanje prvenca. Šta je za Vas bio najveći strah, a šta najveća radost u procesu uobličavanja Vaših rukopisa u pravu knjigu?
Ako bismo pričali o strahu, moglo bi se reći da me najviše plašilo nepoznavanje teritorije na koju sam upravo zakoračio i način na koji stvari uopšte funkcionišu. Mislio sam da je to kao u filmovima: ako objaviš nešto i to još prođe, onda te pritiskaju za sljedeće, a ja ne mogu da pišem na taj način, haha. Znali su bukvalno mjeseci da prođu, a da ništa ne napišem. S druge strane, postojao je i taj, u današnje vrijeme vrlo bitan dio — finansije. Objavljivanje knjige košta, a novac je uvijek nalazio važnije puteve kuda će otići, tako da je i to imalo uticaja. Onda su me prijatelji uputili da se obratim Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida u Prijedoru i direktoru Stevici Dronjku sa molbom da me finansijski podrže u ovom projektu, s obzirom na to da kao RVI ispunjavam određene uslove.
Oni su pozitivno odgovorili na moju molbu i u značajnoj mjeri pomogli da knjiga ugleda svjetlo dana. Želim i ovim putem da im se zahvalim za sve što su učinili za moj projekat, koji je samo jedan od mnogih koje oni podržavaju i kojima olakšavaju život osobama sa invaliditetom. Što se tiče radosti, ona se sama po sebi ogleda u tome što sam, eto, i ja na neki način ostavio pisani trag iza sebe i time obradovao i sebe i neke meni posebno drage ljude.
U biografiji stoji jedna prelepa rečenica –da se nadate da ova zbirka „neće da bude i jedina”. Da li to znači da već postoje nove pesme u pripremi i u kom pravcu se dalje razvija Vaš poetski izraz?
Da, zaista se nadam da neće biti jedina, a vrijeme će pokazati koliko su te nade opravdane. Šalu na stranu, čovjek se po prirodi uvijek nada nečem lijepom i dobrom.
Postoje neke nove pjesme, pisane čak, za mene nesvojstveno, u vrlo kratkom periodu. Što se tiče poetskog izraza, za sada se tu nije ništa posebno mijenjalo. Pišem kako me pogodi inspiracija, sa željom da moja emocija i kod čitaoca probudi sličnu. Još uvijek sam početnik i nov u svemu ovome, ali će emocija uvijek imati prednost u odnosu na formu i tehniku.
Pred Vama je nastupajuća promocija knjige u Banjaluci, gradu u kojem živite i stvarate. Sa kakvim emocijama dočekujete taj dan i šta za Vas znači prilika da svoje „Odsjaje duše” uživo podelite sa sugrađanima?
Nadam se da će srce izdržati i da ću preživjeti (smeh). Vjerujte, ja još nisam osvjestio šta mi se zaista izdešavalo u posljednja dva-tri mjeseca. Emocije su zaista uzburkane i pomiješane na više nivoa. Mislim da je zaista privilegija dobiti priliku da se predstavim pred sugrađanima sa nečim što sam lično stvorio i što je ujedno i ono što jesam. Ali to, s druge strane, izaziva i pomalo straha i panike, jer nije baš jednostavno tako se ogoliti, što bi rekli, izaći iz samog sebe i stati pred svijet.
To vi, kao već priznati i poznati književnik i pjesnik, znate i bolje od mene.
Na kraju, šta biste poručili svima onima koji će doći na Vašu promociju, ali i onima koji danas prolaze kroz teške životne faze i traže svoj način da izraze ono što nose u sebi.
Na prvom mjestu, svima koji će doći duboko bih se zahvalio, jer će samo njihovo prisustvo biti podrška i, vjerujem, podstrek da nastavim stazom na koju sam zakoračio. Nadam se da ćemo uspjeti, moj tim i ja, da im ponudimo dobru mješavinu emocija, zabave, dobre energije, a prvenstveno lijepog druženja. Što se tiče drugog dijela pitanja, mislim da ne postoji univerzalan recept, jer svi smo mi različiti i različite stvari nas motivišu i vode. Ali, ako bih pošao od sopstvenog primjera, najvažnije je ići dan po dan, korak po korak i, ono najvažnije, nikada ne odustati od sebe. Jer ne jednom sam bio na samom dnu u raznim fazama života, ali sam nekako uvijek nalazio snage da se podignem. I evo me danas — mogu da kažem da sam objavio knjigu, a to, mora se priznati, i nije baš mala stvar, zar ne?
