NOĆ JE NJENA KUĆA
Pjesma se ispisuje
od snova do svanuća,
ona kroz dan luta,
noć je njena kuća.
Lastavice broji,
zamahe nježnih krila,
s’ vrlim vrlinama
svoj san iskrila.
Pjesma šapatom poji,
s’ uzavrelim dahom,
mrklo rame oboji,
san-prstohvat-makom.
Ona je prava vila
raj-blještavih krila,
mekana kao svila,
spas od sad-sivila.
Pjesma se ispisuje
od snova do svanuća.
ODA POEZIJI
Zbog tebe se osmijeh, pojavi na licu,
nahraniš mi dušu, otjeraš glad-žicu,
osjenčiš tišinu, smišljenu ivicu,
obojiš u boje, raznjedriš svu tminu.
Zbog tebe mi uzdah, a i izdah duži,
pluća od oblaka, srce jutrom kruži,
zagriješ mi krv, očistiš od truleži,
smisao vodiš u sve dublju dubinu.
Zbog tebe mi oči, dva primjerka Sunca
titra trepavica, srce brže kuca,
ljepotom i zvukom, stih ti ukras lica,
zaigrani svemir, na dlanu dah pisca.
REGATA
Zaranjamo u dubinu,
u sve nijanse svanuća,
zrake sunca udišemo
kroz neizbježna tonuća,
borimo se grčevito,
i u letu i y padu,
vodenom se površinom
upinjemo da plivamo.
I njedrimo jutrom zoru,
predvečerjem noć zvjezdanu,
pozdravljamo crni grumen,
svih rođenja moć grlimo,
naizmjence smjenjujemo
čas kratki – čas dugi udah.
Spoznajemo slatke, slane,
umilne, gromke gutljaje.
Putujemo gdje god godi,
slova su nam brodska vesla
Plovimo kud srce vodi –
duši koža nije tijesna.
OTKUD PJESMA?
Neobičnim putem obično
dođe niotkuda.
Svaki put iznenadi.
Rodi nemir, koji tinja,
kao mali plamen,
koji se pretvori u požar,
ukoliko nemaš papir,
olovku ili telefon, pri ruci.
Slikaš riječima prvom prilikom
obrise krila,
i čim islikaš posljednji
interpunkcijski znak,
nemir odleprša.
Iza sebe ostaviš dar – pjesmu,
koju njeguješ, neko vrijeme.
Kao ptići u gnijezdu
dok ne ojačaju
prije svog prvog leta,
pjesmi je to potrebno, i onda,
u pravo vrijeme ju pustiš,
u svijet, da poleti.
