MIHAJLO ORLOVIĆ: “ANDRAK”

„Životne mudrosti su kao stari kaput. Dobar je, ali niko neće da ga nosi.”

– Mihajlo Orlović

Mihajlo Orlović,  autor čija dela nisu samo književna ostvarenja, već prava umetnička dela koja su duboko utkana u kulturu sećanja i nasleđa. Ovaj pisac i novinar je kroz svoju TV emisiju “Ognjišta” uspeo da zabeleži mnoga neponovljiva iskustva, običaje i ljude, čineći ih večnim za buduće generacije.

Iako je mnogo doprineo književnosti i kulturi sećanja, on je skroman i tihi čovek, koji nikada nije nametao svoje stavove ili misli. Njegovo delo govori umesto njega, prenoseći snažnu poruku i duboku emotivnu vezu sa temama o kojima piše. Njegove reportaže su postale deo televizijske istorije, snimajući ljude, sela i običaje koje i danas imaju neprolaznu vrednost.

Ovenčan je mnogim značajnim nagradama, koje svedoče o njegovom izuzetnom doprinosu književnosti.

Razgovarala:

Neda Gavrić

Vaša knjiga “Andrak” nagrađena je drugom nagradom „Zlatna sova“ za najbolji neobjavljeni roman 2024. godine, a nagrada Vam je uručena na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Banjaluci. Čestitamo! Možete li nam otkriti koje emotivne slojeve i tematske dubine ste istraživali dok ste oblikovali ovu priču?  

U traganju za neobičnim ljudima za svoje emisije na TV-u upoznao sam čovjeka koji se osamio na jednoj maloj adi kako bi se ratosiljao svojih pošasti: alkohola, duvana i nekih misli koje su ga progonile iz rata.  Priču nisam prenio na mali ekran, jer je tada na TV vladala tiranija međunarodnih tutora i domaćih podrepaša. Priča se u meni razvijala po onoj Jungovoj spirali poput ptice  koja kruži oko drveta. Ona kruži ka naviše i tako ga postepeno sagledava. U romanu obiluju bezbrojni događaji, misli, opisi. Pisao sam ga dugo i zato je tako kratak – svega 117 strana. Rukopis sam slao na više konkursa, kako bih vidio gdje je i svagdje su ga primjećivali i isticali, osim žirija našeg Ministarstva kulture. Dakle, Andrak je jedna priča o zlu, sudbini i paradoksima života.

Na Sajmu knjiga u Banjaluci, promovisali ste i novu knjigu poezije „ Žal za lijepim glupostima“. Šta vas je nadahnulo da odaberete ovaj naslov? Da li su pesme u ovoj knjizi  usmerene na nostalgiju, humor ili možda neku vrstu ironije?

Poezija je moje ostrvo na kojem sam ja Robinson Kruso ili bolje reć kralj.  Na tom ostrvu, na trenutke, preživljavam svoj metafizički nemir. Igram se umovica kao što se junak romana Andrak igra sa kamenčićima. On zida kulu, a onda je ruši, dokazujući sebi život je samo igra i ništa više.

Današnja poezija je pala na niske grane. O njoj ne mislim baš dobro. U krizi je, jer su i pjesnici u krizi. Poezija je postala isuviše knjiška, otuđena, tematski oskudna, nenadahnuta, prazna, ponekad pisana i na silu. Izgleda da pjesnici više nemaju šta da kažu, pa mi to liči na nemušto prebiranje  po harfi, što bio rekao Niče: „mute svoje vode  kako bi izgledale dublje“. Otud, kako primijeti neki pjesnik, ne mogu se sjetiti koji, ta kvazimetafizika, krivotovoreni svijet, ili da budem grub onanisanje prazninom. Knjige poezije rijetko ko kupuje. Na promocije dolaze samo prijatelji, i poneko od njih kupi knjigu, da se ne zamjeri autoru.

„Žal za lijepim glupostima“ sam zamislio kao neku igru sa sjećanjima i misaonim sentencama koje su se s godinama stekle. U prvi mah čitalac pomisli da u njima provejava doza sarkazma s patinom prolaznosti i besmisla. Pisao sam ih da se dopadnu čitaocu umornom od svakodnevnice i koji traga za nekim svojim identitetom. U stvari, stvarao sam ih tako da čitalac ima utisak da ih on sam piše, da su one neka njegova potreba za kazivanjem i da nema ideju kako da ih završi. Taj osjećaj drži pažnju i izaziva razmišljanje. Bilo je i onih čitalaca koji su me pitali kako da osmisle kraj nekih pjesama. Ovo vraća vjeru u poeziju, ali mrka kapa.

Pisanje često predstavlja putovanje ispunjeno neizvesnostima i preprekama. Kakve ste sve izazove iskusili tokom stvaranja svojih dela? Na koji način su ti izazovi oblikovali vaš stil i pristup pisanju od samih početaka vaše karijere do danas?

Odrastao sam u jednom selu gdje nije bilo struje, puta, pa čak ni vode, ali bilo je ljudi koji su znali da lijepo pričaju.  Tada se ta prirodna nadarenost cijenila. Takve ljude bi posadili na vrh stola ili bi se za njih našlo posebno mjesto pored ognjišta i oni bi pričali, pričali.., a mi bismo naćulili uši i gutali svaku riječ. U svojoj biografiji ne mogu se pohvaliti kako je neko od poznatih književnika utjecao na mene. Bili su to obični seoski pričci ili guslari. Te priče su bile iskrene, nadahnute epopejom, dobrotom, snagom, vjerom. A onda mi je i sam izbor zanimanja – novinarstvo, pomoglo mnogo. Upoznavao sam ljude, njihove sudbine, krajeve…  Novinarski prilozi su morali imati glavu i rep. Dakle, kratki i jasni. Svaki dan sam pisao, pisao i ta osobina mi je ušla u krv. Kada se latim pisanja romana ili priče u glavi su već poredane sve slike, dijalozi, misli… i ne ustajem dok ne napišem. Opsjednut sam još uvijek  nekom potajnom mišlju da to što pišem neko čeka. I to je dobro. Lijenost je bolest i nema opravdanja.

Kada govorimo o trenutnom statusu kulture u našem društvu, kakvo je Vaše mišljenje? Kako Vi lično procenjujete, da li umetnost dobija zasluženo mesto u svetu koji se ubrzano menja?

Kao što zrno soli daje ukus bezukusnom jelu ili jedna mala filter vrećica čaja  oboji i da aromu čitavoj posudi čaja tako i umjetnost  ukazuje na smisao u ovom naizgled otuđenom i besmislenom svijetu ogrezlom u svemu i svačem. Sve više sumnjamo o one maksime Dostojevskog da će ljepota spasiti svijet ili Metjua Arnolda da će to učiniti poezija. Brodski je bio više skeptičan, pa kaže da svijet ne možemo spasiti ali pojedinca možemo. Umjetnost skrajnuta na margine. Svijet je našao novu zabavu. Političari citiraju pjesnike kad im trebaju ili kada hoće da dokažu kako su u pravu ili načitani, obrnuto se ne dešava. Imao sam na stotine promocija svojih knjiga po raznim mjestima. Na njima ne primijetih  nekog gradonačelnika ili političara. Plaše se valjda pisane riječi ili nemaju vremena za „sporedne“ stvari. Ako! Poezija, odnosno književnost,  nisu pomije, pa da u njima može uživati svaka svinja.

Piščeva riječ bi trebala da se čuje jasnije i na mjestima gdje se odvija život, jer oni uvijek imaju šta reći. Oni su pravi dah naroda. Nervira me vrteška jednih te istih pisaca u nekim TV emisijama, a ne znam ni jedno njihovo djelo. Napisali su ih, budi Bog s nama, gomilu. Nikada nije bilo lakše objaviti knjigu, ali naći čitapoca? E, to je muka?

Nemamo ozbiljnih izdavača, osim JP Zavod za udžbenike  Istočno Sarajevo. Ostali to rade kao preduziumači. Uzmu pare, rukopis nije važan, štampaju i daju vam gomilu knjiga, a pisac nek se sam snalazi.Dnevne novine su se posvađale sa kulturom, ponekad nešto stidljivo objave. Nema onih konkursa za priču po kojima su bile poznate novine, Glas Srpske, naprimjer. Navodno, od toga se ne živi. Nema ni nacionalnih projekata – romana posvećenih istorijskim i zaslužnim ličnostima. Kada je tako, možda tako i treba da bude. Da nije, valjda bi se nešto mijenjalo na bolje.

Kako zamišljate budućnost književnosti i novinarstva u ovom novom digitalnom okviru?

Internet osvaja. On ima svoju sve brojniju i brojniju publiku. To je neminovnost i moramo je prihvatiti. Digitalni okvir je dobar za reklamu, naravno, ko to zna da koristi. Njegov  krajnji domet je – kratko pamćenje.  Danas se, naprimjer, ne sjećamo šta smo to gledali juče na TV ili na mrežama interneta. Ono što je zapisano, bilo gdje: na papiru, kamenu, papirusu, ostaje. Svijet interneta nadire. Pripadam generaciji koja još uvijek vjerje u knjigu. Pisanje je, dakle, borba protiv kratkog pamćenja.

Ljubav zauzima posebno mesto u našim životima, ali kakvu vrednost ona ima u složenoj mreži savremenih međuljudskih odnosa?   

U ljudskoj duši postoje neka tajnovita mjesta koje svako od nas želi da spozna. Ona su uvijek predmet naše žudnje i razmišljanja. Neko umjetničko djelo, bilo poezija, roman, slika ili pjesma mjeri se stepenom na kojem mogu da nas otrgnu od onog što jesmo i odvedu u onu  sferu u koju vjerujemo ili sanjamo da pripadamo. Put do Boga vodi kroz sebe, kako reče moj junak iz romana Andrak. Put je dug i naporan. Od umora gladnimo, gubimo volju, snagu, želju… Taj put moramo sami pronaći.  Inače, vodiči će tražiti svoje. Kočijaš cipele, skelar daj šta daš, sveštenik koliko ti nije žao…i tako. Ljubav jeste pokretačka snaga, ali u ovom vremenu kada je empatije sve manje, kada preovladavaju različiti interesi,  ona (ljubav) postaje odbačeno nedonošče.

U svetlu sveprisutnih izazova i raznih gubitaka, smatrate li da postoji način da se vrati vera u određene vrednosti kod onih koji su je izgubili?

Junak romana Andrak  je izgubio ono za čim su žudjeli njegovi nagoni i strast. Najednom to se pretvorilo u dim koji guši njegovu dušu, on traži ono što može da je spasi. Shvata da to čini prekasno, smisao traži u novom rađanju i tišini.

Što je svijet strašnije i što se sam sve više gura prema ivici ponora umjetnost postaje apstarktnija. Umjetnici bježe u svoj svijet imaginacije. Kada se bure stišaju i sama umjetnost, odnosno literatura postaje realistična. Slikar Franc Marko se jednom požalio kako je vrlo rano osjetio da je čovjek ružan i da mu životinje izgledaju mnogo ljepše i čistije pa mu je to saznanje  uticalo da njegovo slikarstvo postane sve više šematsko i apstraktno.

Kako biste u jednoj rečenici saželi suštinu modernog čoveka i njegovu stalnu potragu za identitetom?

Citiraću opet svog junaka iz romana Andrak: „Poroci su posljedica lijenosti, komoditeta, unutrašnjeg straha. Lijenost troši dušu kao rđa gvožđe. Tijelo teži zemlji, a misao nebu. Unutrašnja harmonija obnavlja i učvršćuje tijelo.“

U svetu koji se često čini podeljenim, kako možemo poboljšati razumevanje među ljudima?

Teško! Što je više sudija manje je pravde. Što je više onih koji grme kako se bore za istinu, istine je manje. Konj kada dođe do ivice ponora on stane. A čovjek!? Njega je teško zaustaviti. Potrebno je nešto da se desi. A šta, Bog sami zna. Oni koji se nađu u arki, preživjeće.

Koje životne mudrosti i iskustva biste želeli da podelite s mladim generacijama koje se suočavaju s ubrzanim promenama i različitim životnim izazovima?  

Životne mudrosti su kao stari kaput. Dobar je, ali niko neće da ga nosi.

Planirate li promocije novih knjiga, druženja sa publikom u narednom periodu?

Uvijek treba imati na umu njegovo veličanstvo čitaoca. Savremeni čitalac nije magarac kome je dovoljno tutnuti sijeno (knjigu) u usta. On je probirljiv, on zna, on traži ono što bi i sam napisao kada bi mogao.Debele , velike knjige sa mnogo opisa su prošlost. Uostalom, najbolje knjige su one koje su sažetena stotinjak stranica: Stranac, Starac i more, Usta puna zemlje…pa i sama molitva je  sažeta u nekoliko rečenica. Da je duža, sumnjam da bi se održala. Promocije su jedini način da se stupi u kontakt sa čitaocem, da se razgovara sa njim i čuje njegovo mišljenje.  Svi ti kontakti su doživljaj za pisca. Uostalom, promocije su danas, jedini način, da knjiga dođe do čitaoca.