MILUTIN BOJIĆ (1892-1917)
Piše:

Milutin Bojić (Beograd, 19. maj 1892 — Solun, 8. novembar 1917) bio je srpski pesnik, dramski pisac, književni kritičar, pozorišni recenzent i vojnik. Autor je poeme “Plava grobnica” koja predstavlja trajni poetski spomenik tragedije srpske vojske u Prvom svetskom ratu, nakon povlačenja preko Albanije. Iako je živeo samo 25 godina, Milutin Bojić je ostavio neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. U svom kratkom životu ipak je stigao da opeva patnje i stradanja srpskog naroda kroz tragično povlačenje preko Albanije, i na takav način je ovekovečio viziju plave grobnice kod ostrva Vida – ostrva smrti. Ali, nije dočekao da opeva pobede i oslobođenje u koje je čvrsto verovao.
Na raskršću između novog i starog vremena
Milutin Bojić se rodio u zanatlijskoj porodici gradskog porekla u Beogradu i stasavao je zajedno sa svojim gradom. Sazrevao je u radnoj i stvaralačkoj atmosferi, proveo u njoj svoje detinjstvo i mladost, formirao svoju ličnost. Po porodičnoj tradiciji, Bojići su se u Srbiju doselili iz Bosne, nešto pre Prvog srpskog ustanka i nastanili se u jednom mestu u gornjoj oblasti Zapadne Morave, severozapadno od Ibra. U „Antropogeografiji Valjevske Tamnave“ pominju se dve kuće Bojića, doseljene u drugoj polovini 18. veka iz Podgorine, a porodična slava im je bila Sveti Jovan Krstitelj.
U Skerlićevom i Grolovom Dnevnom listu bio najmlađi saradnik
Školovanje je započeo 1898-1989 u Terazijskoj osnovnoj školi. Po odlično zaavršenoj osnovnoj školi, otac ga 1902. upisuje u prvi razred realnog odseka Druge beogradske gimnazije, kojoj je 1898. bila priključena beogradska Realka. Od 1905. Bojić je učenik osamostaljene Realke, a ne gimnazije. U novembru iste godine porodica Bojić se preselila u kuću u Hilandarskoj ulici.
Tu je pesnik proživeo svoje dečaštvo i mladost, igrao se i sa mlađim bratom Radivojem, izuzev dve godine izgnanstva. Sa bratom 1907. na poljani zvanoj Bataldžamija, prisustvuje svečanosti postavljanja temelja zgrade Srpske narodne skupštine. Već tih godina, još kao gimnazijalac, Milutin počinje da objavljuje svoje pesme i kraće kritike i studije u školskim listovima ali i u Skerlićevom i Grolovom Dnevnom listu, gde je primljen kao najmlađi saradnik.
Početak 1908. obeležila je Aneksiona kriza. Rađala se vera da će Srbija, u savezu sa prijateljskim državama, moći da ostvari svoj san. U takvoj atmosferi mladi Bojić posvećuje se angažovanom novinarstvu, piše u Dnevnom listu, Delu, Vencu, Pijemontu, Srpskom književnom glasniku. Kad su izbili Balkanski ratovi, on je dopisnik iz novooslobođenih krajeva, svedok je stvaranja Balkanskog saveza, ali i njegovog kraha.
Bojić je 1910. završio Realku sa odličnim uspehom. Oslobođen je polaganja ispita zrelosti. I više od toga, on je svoju zrelost zasvedočio nizom literarnih radova, koje je kao realac čitao i komentarisao na sastancima udruženih literarnih i đačkih družina, gde je brzo stekao ugled kao jedan od najtalentovanijih mladih pisaca. Po završetku Realke upisao se na Filozofski fakultet. Naporedno sa školskim programom, Bojić je savlađivao svoje privatne programe: učio je strane jezike, proučavao svetsku književnost i pratio njene savremene tokove, ponirao u istoriju filozofije, osnove psihologije i savremene psihoanalize, oduševljavao se pozorišnom umetnošću i redovno pratio pozorišni život.
Učestvovao u balkanskim ratovima
Izgleda da je oduvek bio slabog zdravstvenog stanja jer, i pored sve želje i žarkog patriotizma, vojsku nije služio. Ipak, iako istrošenog zdravlja, mobilisan je kao obveznik iz činovničkog reda u učestvovao je u balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine.
Pri svemu tome, putuje u oslobođene južne krajeve i piše putopise, beleške i epigrame, pesme, književne i pozorišne recenzije i blistavu istorijsku dramu „Kraljeva jesen“. Jovan Skerlić pozdravlja njegovu pojavu i ističe ga kao nov talenat.
Komad “Kraljeva jesen” i “Gospođa Olga” igrani u pozorištu
10. oktobra 1913. po starom kalendaru u Narodnom pozorištu u Beogradu igran je Bojićev komad u stihovima “Kraljeva jesen”. Takođe je primljena i njegova druga drama „Gospođa Olga“. Dvadesetjednogodišnji pesnik doživeo je ogroman uspeh. Nov način prikazivanja našeg srednjeg veka, u zvonkom stihu, u dobroj režiji i dobroj igri glumaca, primljen je kao veliki događaj za domaću dramu.
Radmila – ljubav njegovog života
Prelomne 1913. godine upoznaje i devojku Radmilu koju će iskreno zavoleti, ali umoran, istrošen i iscrpljen, pesnik je u Solunu pao u postelju. “Srpska kuća” na Krfu danas čuva jedno Bojićevo pismo koje je napisao devojci i koje najbolje svedoči o tome kako se osećao:
“Teško sam oboleo. Svet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću, sutra, samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna. I ponos. Umorni su kao I telo. Da… ja dobro vidim svoj kraj.
Nema mi života, možda, još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da nikad neću videti svoju zemlju. Ni tebe.
Ostaću ovde, daleko od svega. Pokopan ispod čempresa. Zaboravljen od svih kao ovi mučenici koje savezničkim lađama, mrtve, predaju pučini i morskoj dubini…
Molim te, ne piši i ne govori nikom o ovome. Grlim te, grlim, draga, mada mi smrt kuca na vratima.”
Godine 1914. izlaze Bojićeve pesme, ali i rat kuca na vrata
Početkom 1914. beogradski knjižar i izdavač Svetislav Cvijanović objavio je 48 Bojićevih pesama. Skerlić se pohvalno izražava o Bojićevoj pesničkoj zbirci u “Srpskom književnom glasniku”. Odziv javnosti bio je neverovatno živ. Jovan Skerlić uveo je mladog pesnika u svoju čuvenu „Istoriju novije srpske književnosti“. Ubrzo pesnik dubokim bolom i uzbuđenjem doživljava vest o smrti Jovana Skerlića i austrijsku objavu rata Srbiji.
U leto 1914. sukob Austrougarske i Srbije prerastao je u Svetski rat. Milutin Bojić je napustio Beograd sa srpskom vojskom, da se više nikad u njega ne vrati. Usled ratnih opasnosti seli porodicu prvo u Aranđelovac, pa zatim u Niš, gde pri Vrhovnoj komandi obavlja dužnost cenzora.
I tada pod udarima ratnog vihora uređuje dnevni list „Glasnik“ u kojem objavljuje veliki broj članaka. U Nišu objavljuje i svoj ep „Kain“, čiji je tiraž bugarska vojska zaplenila i uništila.
Osećanje nacionalnog ponosa i visoka patriotska svest odlučili su da Bojić uzme sa sobom mlađeg brata i pođe u izngnanstvo, a sestre i najmlađeg brata ostavi kod svojih rođaka u Kraljevu, odakle su docnije prešli u svoju kuću u Beograd. A izgnanici su se uputili preko Kuršumlije, Prištine, Prizrena, Kosovske Mitrovice i Peći, uz Rugovsku klisuru i preko Čakora prema Skadru i dalje do Krfa, kamo je Bojić stigao jedva živ. Hod srpske vojske i izbeglica kroz klance, klisure i močvare Crne Gore i Albanije opisao je pesnik u članku “Srbija u povlačenju”. U januaru 1916., prolazeći kroz Albaniju, u Draču napisaće odu svom voljenom Beogradu, pesmu “Singidunum”.
1916. godinu proveo na Krfu
Po dolasku na Krf 1916. jedno vreme je proveo u Obaveštajnoj službi Vrhovne komande, da bi nešto kasnije bio prekomandovan za Solun. Posle kratkog predaha i oporavka na Krfu, Bojić je nastavio da stvara jer je bio svestan da neće dugo živeti tako načetog zdravlja. Bojić je radio u Ministarstvu unutrašnjih poslova, u Srpskoj državnoj štampariji, pisao za Srpske novine.
Završava „Uroševu ženidbu“, piše sonete, pesme, prepeve i započinje „Večnu stražu“, široko zamišljenu epopeju, čije delove objavljuje u „Srpskim novinama“, koje su 7. aprila počele da izlaze u Srpskoj državnoj štampariji, osnovanoj marta 1916. na Krfu.
“Pesme bola i ponosa” i čuvena poema “Plava grobnica”
Zbirku pesama „Pesme bola i ponosa“ objavio je u Solunu. Iz ove zbirke je i pesma „Plava grobnica“ posvećena stradanju srpskih ratnika. I sam pesnik je lično gledao kako saveznički brodovi odvoze gomile leševa koje uz zvuke vojničkih truba spuštaju u more.
Početkom jeseni 1916. Bojić svoje jednomesečno odsustvo provodi u Francuskoj gde je poslednji put video svoju verenicu u Nici i brata u Tulonu.
U januaru 1917. premešten je sa Krfa u Solun kao činovnik Ministarstva unutrašnjih dela, dobrotom Ljubomira Jovanovića, gde je 28. juna 1917. objavio svoje “Pesme bola i ponosa”, a u njoj i čuvene stihove posvećene hiljadama Srba patnika, što su posle povlačenja umrli na ostrvu Vido i podalje obale sahranjeni u moru.
“Opelo gordo držim”
Stihove “Plave grobnice”, tih dana izgovarani su kao reči molitve:
Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom!
Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada…
Preminuo na Mitrovdan u Vojnoj bolnici u Solunu
Početkom septembra 1917. Milutin Bojić je prenet u Vojnu bolnicu. 8. novembra 1917., na Mitrovdan, posle pet-šest nedelja, pesnik je preminuo u Solunu u bolnici od milijarne tuberkuloze u svojoj dvadesetpetoj godini, pridruživši se senima svojih vršnjaka i drugova po peru, Milana Lukovića, Proke Jovanovića, Miloša Vidakovića, Velimira Rajića, Milutina Uskokovića, Nikole Antule, Vladislava Petkovića Disa.
Sahranjen na Zejtinliku, a kasnije prenet u Beograd
Sahranjen je na vojničkom groblju na Zejtinliku. Krajem leta 1922. posmrtni ostaci Milutina Bojića preneti su u Beograd gde je sahranjen u porodičnoj grobnici na Novom groblju (parcela 29, grobinca 39, treći red). Njegovo petogodišnje posmrtno prisustvo na Srpskom vojničkom groblju u Zejtinliku, među ratnicima koje je mnogo poštovao i voleo, ostaće zabeleženo kao deo istorije ovog našeg velikog nacionalnog spomenika u tuđini.













