MLADI PESNIČKI GLASOVI

Povodom nedavno objavljenog javnog poziva Književnog ESNAFa za mlade stvaraoce, svakodnevno nam se javlja sve veći broj mladih ljudi koji svoje misli, osećanja i doživljaje pretaču u stihove, priče, dramske tekstove i druge književne forme. Među njima je i Ivona Šarac, koja nam je poslala svoje pesničke radove, a čije stvaralaštvo predstavljamo u okviru ove rubrike. U ovoj rubrici predstavljamo mlade, neafirmisane pesnike, autore koji tek grade svoj književni put. Želimo da im pružimo prostor da se njihov glas čuje, da njihovi stihovi pronađu put do čitalaca i da pokažemo koliko stvaralačkog potencijala, iskrenosti i lepote reči živi među mladim ljudima.
Jer svaki veliki pesnički put počinje prvim stihom, a svaki novi pesnički glas zaslužuje priliku da bude otkriven.
Ivona Šarac još od svoje petnaeste godine osetila je svu draž i lepotu poezije, naširoko joj otvorivši vrata svoga srca. Pored dara za pisanje, posvećena je i slikarstvu, spajajući stih i platno u jedinstvenu celinu .
Završila je srednju veterinarsku školu i veliku naklonost gaji prema životinjama, kao i prirodi, što pruža beskrajne mogućnosti za kreativno izražavanje. Ivona ima devetnaest godina, studira hemiju, živi i stvara u Batajnici.
Lažna pesma
Povredi me
da svu tvoju iskrivljenu sliku
što me u duši tišti
pretvorim u stih
u njega prodiru reči
koje načuje galama
i tišina koja se
iza istine krije
moj muk koji traži spas
u prošlom vremenu
traži smisao dok se redovi nižu
i slova sama nastaju
povredi me opet
da smislim pesmu koja će laži da viče
tako bučna i stroga
svi će verovati
u neko nepostojeće vreme
slogovima će prosipati nadu
za bolju ljubav
stihovima raznosiće senke
sopstvene prevare
jer već prvi red
obukao je tuđu ranu
u moje ime
Prazne pepeljare puna pluća
Ne želim da ti pišem pesme
jer svaka reč tinja
dok papiri gore uz katran
ne želim da se sećam
žara ispod jezika
nežnih ruku i tame u očima
koju samo vatra osvetli
ne želim da znaju da tvoj plamen
u srcu mom i dalje varnice pravi
a tvoje reči nose pepeo
koji mi zatrese usne
ne želim da ugasiš sve
samo da bi naš dim
našao put do mojih pluća
i uzeo ono malo vazduha
što mi je ostalo
Tvoji delovi mene
Deliš me
uzimaš ono
što ti zatreba
dok oštre ivice
izostavljaš
daješ mi obećanja
da samo na tren
zaboravim ko si
grabiš delove
slomljenog ogledala
i sklapaš moj lik iznova
staklo ti zabija
odgovore u dlan
odraz je šupalj
jer si najvažniji
deo bacio
iza moje senke













