BANJA LUKA: Razgovor sa književnicom Nadom Golić
Razgovarala: Neda Gavrić
Glavni i odgovorni urednik
Koliko su iskustvo odlaska iz mesta rođenja i život u dijaspori uticali na teme i ton Vašeg pisanja?
Čovjek može promijeniti državu, mjesto rođenja i navike, ali nikada ne može izbrisati ono što ga je oblikovalo: maternji jezik, odrastanje u rodnom gradu i emocije sa kojima je rastao.
Život u dijaspori dao mi je mogućnost da svijet posmatram iz dva ugla. Jednim dijelom pripadam zemlji iz koje sam otišla, a drugim zemlji u kojoj sam nastavila živjeti. Moje pisanje događa se upravo u tom rasponu između dvije zemlje i dvije kulture.
Holanđanima želim približiti Bosnu, a Bosni ljude i kulturu Holandije. Mislim da se te različitosti lijepo prepliću u meni i u mojim djelima, jer iz obje zemlje nosim ono najljepše, najdublje i najzanimljivije.
Upravo iz tog raspona nastaju mnoge moje teme: odlazak, pripadanje, traganje za korijenima, majčinstvo, sjećanje, ljubav, nada i pitanje koliko čovjeku treba snage da u tuđoj zemlji ponovo izgradi sebe, a da se ne izgubi u masi i da ostane čovjek u najširem smislu te riječi.
Vaš roman „Hoop doet leven“ napisan je na holandskom jeziku – kako je izgledao proces pisanja na jeziku koji nije Vaš maternji?
Moj prvi roman, „Hoop doet leven“, napisan je na holandskom jeziku. To je moja autobiografija i knjiga u kojoj najviše ima mene, mog života, mog odlaska, mojih borbi i novih početaka.
Holandski nije moj maternji jezik, ali je vremenom postao jezik mog svakodnevnog života. Ipak, moram reći da je jedno naučiti strani jezik i tečno ga govoriti, a nešto sasvim drugo pisati na tom jeziku književno. U običnom govoru važno je da nas čovjek razumije. U književnosti to nije dovoljno. Riječ mora da ponese čovjeka, njegov strah, ljubav, sram, ponos, bol, ono što kaže i ono što prešuti.
Za mene je pisanje „Hoop doet leven“ bilo upravo to: dokaz da sam uspjela ne samo savladati jezik, nego na njemu progovoriti o najdubljim emocijama. Kada možete svoju bol, nadu, majčinstvo, strah i snagu prenijeti na jeziku koji nije vaš maternji, onda taj jezik više nije samo sredstvo sporazumijevanja. On postaje dio vašeg unutrašnjeg svijeta.
Šta Vas je inspirisalo da „Priče iz moje bašte“ napišete na maternjem jeziku i koliko Vam je to bilo emotivno iskustvo?
„Priče iz moje bašte“ su prevod i prošireno izdanje knjige „Hoop doet leven“. U njoj je moja autobiografska priča dobila svoj drugi život na maternjem jeziku, obogaćena sa još tri istinite priče žena koje su imale potrebu da otvore dušu i podijele dio svog životnog iskustva.
Za mene je ta knjiga bila mnogo više od prevoda. Bila je dug mojim roditeljima, mom porijeklu i jeziku na kojem su nastala moja prva sjećanja. Maternji jezik pamti ono što nijedan drugi jezik ne može: djetinjstvo, roditeljsku kuću, očevu harmoniku, majčine ruke, prve strahove, odlazak i sve ono što čovjek ponese sa sobom kada mora krenuti dalje.
Bilo je veoma emotivno vratiti vlastitu životnu priču jeziku koji sam naučila od svoje majke. Kao da sam ponovo prošla kroz svoj život, ali ovaj put riječima koje su mi najbliže duši. U toj knjizi ima rata, bola, majčinstva, odlaska i samoće, ali iznad svega ima mene.
Knjige poput „Dnevnik moje majke“ i „Ogledalo moje duše“ nose ličnu i introspektivnu notu – koliko je u njima autobiografskog?
„Dnevnik moje majke“ nije moja biografija, niti priča o mojoj majci. To je roman nastao iz jedne snažne životne priče koju sam književno oblikovala. U središtu romana je Lidija, žena, njena ljubav, njena zarobljenost, njena bol i trenutak u kojem prestaje biti žrtva i počinje birati sebe. Mene u toj knjizi ima samo onoliko koliko pisac uvijek unese sebe u način na koji razumije tuđu sudbinu.
„Ogledalo moje duše“ je drugačija knjiga, jer je poezija. Ona jeste lična u emociji, ali nisu tu napisana samo moja iskustva. Pisala sam o osjećanjima koja su me dotakla, bilo da su bila moja, bilo da sam ih prepoznala u drugim ljudima. Zato taj naslov za mene ima posebno značenje. To nije samo moje ogledalo; u njemu i drugi mogu prepoznati dio svoje duše, svoju ljubav, bol, nadu, strah i vjeru.
U toj zbirci žena ima posebno mjesto. Kada žena piše o ženi, ona je ne vidi samo kao biće koje voli i pati, nego i kao majku, borca, čuvara života, nekoga ko nosi ogromnu nježnost, ali i snagu. U pjesmama se zato pojavljuju nada, ljubav, dijete, bol, Bog, srce, sloboda, ali i briga za čovjeka i svijet u kojem živimo.
Poezija mi je dala prostor da ono što se u prozi razvija kroz događaje, likove i sudbine, u pjesmi kažem kroz čistu emociju.
Pred Vama su promocije knjige „Vrtlozi života“ u Banjoj Luci i Gradišci – šta za Vas predstavljaju ovi susreti s čitaocima?
Ove promocije za mene imaju veliku emotivnu vrijednost. Kada knjiga izađe iz mojih ruku i dođe pred čitaoce, tada ona počinje svoj pravi život. Dok pišem, ja sam sama s likovima, njihovim sudbinama, njihovim strahovima i istinama. Ali kada se sretnem s čitaocima, tada vidim da li je ta emocija stigla do njih.
Gradiška je za mene posebno važna jer je bliska mom porijeklu, mom jeziku i ljudima koji razumiju prostor iz kojeg dolazim. Banja Luka nosi svoju kulturnu širinu i radujem se što će „Vrtlozi života“ biti predstavljeni i tamo.
Ti susreti nisu samo predstavljanje knjige. To je razgovor o životu, o onome što nas boli, što nas pokreće, što nas spašava. Najviše me dotakne kada neko poslije promocije kaže da je u nekom liku, rečenici ili sudbini prepoznao nešto svoje. Tada znam da knjiga više ne pripada samo meni.
Koje tematske slojeve romana „Vrtlozi života“ biste posebno izdvojili kao ključne za razumevanje dela?
„Vrtlozi života“ ima tri velika sloja: ljubav, kriminal i traganje za identitetom. U središtu je priča o čovjeku bez identiteta, koji je izgradio uspjeh, ali ne i unutrašnji mir. Jedan susret mijenja sve. Dok ljubav donosi nadu, okolnosti ga vode u svijet tajni, kriminala i opasnih odluka, gdje svaka nosi svoju cijenu. Ovo je roman o identitetu, o ljudima koji bježe: od prošlosti, od istine, od sebe. Napet i duboko ljudski, postavlja pitanje: ko smo mi bez maski?
Za razliku od romana „Dnevnik moje majke“, koji nosi izrazito žensku energiju, emociju i unutrašnji glas žene, u „Vrtlozima života“ željela sam napraviti zaokret u svom pisanju. Htjela sam pogledati svijet iz muškog ugla, uvući se pod kožu muškarcu i otkriti šta ga boli, kako voli, čega se plaši i šta je sve spreman učiniti da dođe do istine, ili da od nje pobjegne.
Nisam željela stvoriti savršenog junaka, niti čovjeka koji uvijek zna šta radi. Armin je muškarac od krvi i mesa: uspješan, ranjiv, snažan i slab u isto vrijeme, čovjek koji voli, griješi, posrće, nosi svoje tajne i na kraju mora stati pred ono od čega je najduže bježao: pred istinu o sebi.
Uostalom, svi junaci u ovom romanu nose svoje lične vrtloge. Jedni tragaju za istinom, drugi je potiskuju, treći pokušavaju pobjeći od onoga što ih proganja. Upravo ti unutrašnji vrtlozi pokreću njihove odluke, ljubavi, padove i povratke sebi.
Koliko Vam je važna neposredna reakcija publike tokom književnih promocija u odnosu na sam proces pisanja?
Pisanje i susret s publikom za mene su dva različita trenutka u životu jedne knjige. Dok pišem, još nema čitaoca predamnom. Postoji samo priča, likovi i moja potreba da im priđem što iskrenije.
Sam proces pisanja traži mnogo pripreme, ali u njemu ima i posebnog zadovoljstva. Tada se, na neki način, mijenjam zajedno sa svojim likovima. Ne pokušavam ih samo opisati izvana, nego ih razumjeti iznutra: kako misle, čega se boje, šta prećutkuju, kako vole, kako se brane i kako bi zaista govorili da sjede pred nama. Tek kada lik počne da govori svojim glasom, znam da mu mogu vjerovati.
Voljela bih da čitalac poslije moje knjige ne ostane ravnodušan. Da sa sobom ponese neku emociju, misao, pitanje ili odgovor koji će ga pratiti i nakon posljednje stranice. I sama sam u knjigama često tražila odgovore, utjehu, pouku ili potvrdu onoga što sam duboko u sebi osjećala.
Da li ove promocije doživljavate i kao simboličan povratak kulturnim i emotivnim korenima?
Da, doživljavam ih upravo tako. Nakon toliko godina života u Holandiji, svaki povratak jeziku, knjizi i čitaocima na našim prostorima za mene ima posebnu draž. To nije samo dolazak na promociju, to je susret s dragim ljudima, mojim emocijama onim što me je oblikovalo. Holandija je zemlja u kojoj sam izgradila novi život i na tome sam zahvalna. Ali Bosna je ostala u meni kroz maternji jezik, kroz prve uspomene, kroz ljude koje sam voljela i kroz sve ono što čovjek ponese iz djetinjstva, a to je vjerujte nešto što se nikada ne može zaboraviti.
Koji gradovi mogu da Vas očekuju sa promocijom nove knjige nakon Banjaluke i Gradiške?
U mjesecu junu planirala sam dvije promocije. Prva je u Gradišci, gradu iz kojeg uvijek započinjem predstavljanje svojih knjiga, a zatim slijedi Banja Luka. Nakon toga napraviću pauzu od dva mjeseca, zbog godišnjih odmora.
Promocije sigurno nastavljam u septembru i oktobru. Još nisam napravila konkretne dogovore sa promotorima, pa ne bih unaprijed govorila o tačnim datumima, ali vjerujem da će među gradovima biti moja Zenica, zatim Tuzla, Mostar i još neka mjesta.
Kao i 2024. godine, kada sam imala ukupno jedanaest promocija, vjerujem da će i ova knjiga pronaći svoj put do čitalaca u više gradova. Za sada mi je važno da se dostojanstveno i lijepo završe ove dvije prve promocije, a poslije toga biće dovoljno vremena za nova planiranja.
Knjiga ima svoj put, a ja ću rado ići tamo gdje osjetim da je čitaoci čekaju.
Comments 1