KNJIGA „Kakav princ, takva i bajka“ nagrađene banjalučke književnice i novinarke Nede Gavrić zaživjela je među publikom, a mnogi su je okarakterisali kao zbirku ljubavnih pisama koje liječe dušu i obiluju poukama svetih otaca.
Neda Gavrić je članica Udruženja književnika Republike Srpske i Udruženja književnika Srbije, a do sada je objavila tri zbirke poezije: “ Devojački san“, “ U beskraju nežnosti“ i “ Hram ljubavi”. Kada je poezija postala „tijesna“, koliko je važno njegovati tradiciju i vraćati se porodičnim vrijednostima, ispričala je u našem razgovoru.
Objavila si već tri knjige poezije, a pisac Bora Kapetanović ti je jednom prilikom rekao da primjećuje kako ti „poezija postaje tijesna“. Kako se desilo to da svoje emocije ukoričiš u prozu i možeš li reći nešto više o nastanku zbirke kratkih priča „Kakav princ, takva i bajka“?
Duži vremenski period sam svoje kratke priče objavljivala na portalu „Pokazivač“, neke su čak nastale u u hodu. Bile su nešto drugačije od onoga što sam svakodnevno pisala i na šta je publika navikla, a nisam u početku ni očekivala da će ikad ugledati svjetlost dana. Međutim, odlučila sam da na 6. Međunarodni konkurs Drinskih susreta pošaljem rukopis poezije, a primijetila sam da postoji i kategorija za kratke priče. Krajnji ishod je bio da sam dobila treću nagradu i za ovu zbirku priča, a i za zbirku poezije. Izuzetna mi je čast što sam nagrađena jer su rukopisi nastajali u nekim prelomnim životnim trenucima. To je bio i dokaz moje tvrdnje da se sve može opjevati, pa čak i tuga i da se sve može prevazići ukoliko to usmjerimo tamo gdje će pepeo da stvori vatru.
Knjigu otvaraš citatom Oca Tadeja koji glasi: „Treba svima oprostiti od srca, bez toga nema unutrašnjeg mira“. Koliko nam je kao ljudima značajno da opraštamo i koliko se u ovoj knjizi baviš tematikom oprosta?
Živimo na takvom podneblju gdje nema vremena koja nisu bila teška i zato je važno opraštati danas više nego ikad. Ova vremena su sa duhovne strane najteža, stekla sam utisak da se porodica i društvo sistematski uništavaju, da se udaljavamo jedni od drugih. Duhovne poruke su nešto što prati svaku moju knjigu, pa i ovu. Objavljujući je, oprostila sam mnogima. Pošto sam sama uspjela da oprostim, vidjela sam da je to jedini način na koji možemo pomoći i sebi i drugima. Kad to učinimo, doživimo preobražaj.
Moramo stradati da bismo vaskrsnuli i ne možemo vaskrsenje očekivati prije stradanja.
Jedna rečenica iz knjige: „Smrknuo si, ali Gospod razdani“ utkala je u sebe i očinske pouke svetih otaca, ali i naših mudrih starih i milih baka i deka koji su nas čuvali u krilu. Šta je ono najvažnije što si ponijela odrastanjem iz porodičnog toplog gnijezda?
Sjećam se jako dobro jednog razgovora sa mojom bakom koja mi je govorila da će doći vrijeme kada će pas biti poštovaniji od čovjeka kada je naslućivala sunovrat. Iz moje tadašnje perspektive bilo je nemoguće, govorila sam da to Bog neće dozvoliti. Ona je rekla da hoće dozvoliti, čak i gore, ali iz razloga da se probudimo i pokajemo, da upravo bude to što sam i napisala – da Gospod razdani. Važno je odrastati u porodici koja je poštovala običaje, kako svoje tako i tuđe, a nijedna slava nije prolazila bez kuma kako je opisano u priči „Zlatan zub“. Danas baš nedostaje temelj porodice i ljubavi odakle sve potiče. Ako je temelj dobar, možete sazidati spratova koliko želite. Tako je i sa ljudima i njihovim temeljnim vrijednostima.
Naši stari su imali prirodnu mudrost koja nam u ovim vremenima nedostaje i zato je važno provoditi djetinjstvo u takvoj porodici dok se još uvijek formiramo kao osoba.
Uskoro će se u tvojim rukama naći zbirka poezije „Ono što nisi znala o ljubavi“ koja je nagrađena na 6. Drinskim književnim susretima u kategoriji poezije. Šta se zapravo krije iza ovog naslova, ovih pjesama i šta možemo očekivati?
Zbirka poezije „Ono što nisi znala o ljubavi“ istražuje različite aspekte ljubavi, njenog kompleksnog i često neuhvatljivog karaktera. Iza ovog naslova krije se duboko promišljena refleksija o emocijama, iskustvima i nijansama koje ljubav donosi u naše živote. Ova zbirka nije tu da dijeli savjete ili da drži slovo o ljubavi kao temeljnoj vrijednosti. Umjesto toga, ona poziva čitaoce da se otvore prema svojim osjećanjima i da se suoče s pravom suštinom ljubavi. Kada pomenemo ljubav, svi mislimo o nečemu lijepom, mislimo o sreći i radosnim trenucima gdje se apsolutno nikad ne nadviju tamni oblaci, pogotovo mislimo da tu nema “kiše”. Međutim, ljubav nam donosi i radosti i tuge, očekivanja i razočaranja, odricanja i prihvatanja. Zaista su često prave ljubavi tužne, u smislu nemogućnosti opstanka iste iz raznoraznih razloga. Povrh svega toga, ova knjiga poručuje da je mnogo važno zavoljeti nekog, biti voljen i osjetiti ljubav u svom pravom obliku, snazi i postojanosti, bez obzira šta smo sve proživjeli ili doživjeli zbog nje. Voljeli smo, bili blagosloveni tim osjećajem, zar to nije divno, zar to nije dovoljno?!
Postoji li neka sličnost između zbirke priča „Kakav princ, takva i bajka“ i zbirke poezije „Ono što nisi znala o ljubavi“? Da li su to djela koja su izliječila i olakšala tvoju dušu, a vjeruješ li da će imati odjeka i na čitaoce koji možda prolaze neke emotivne izazove?
Nikakve sličnosti nemaju. Pisane su u različitim periodima života, a naslov knjige “Ono što nisi znala o ljubavi” je zapravo dio naslova iz knjige “Kakav princ, takva i bajka”. Pjesme u ovoj knjizi su , u stvari, pjesme pisane zadnjih nekoliko godina, a koje su se “okupile” na jednom mjestu. Poezija je inače lijek za dušu, čitaoci joj prilaze ili joj se vraćaju onda kada su zaljubljeni ili prolaze kroz emotivno teške trenutke, znajući da će im dati riječi utjehe i ohrabrenja istovremeno. Duboko vjerujem da, kako je ja pišem u jednom od tih duševnih stanja, da joj istovjetno pristupaju i oni koji je čitaju. Iskreno vjerujem da će i ova knjiga, kao sve do sada, ostaviti pozitivne reakcije i pružiti utjehu naizgled neutješnima. To je ujedno i cilj svakog mog napisanog slova.
Pripremaš i jednu veoma posebnu zbirku poezije „Jesen žedne duše“ za koju je predgovor napisao Bora Kapetanović davne 2019. godine. Ovdje je mnogo zastupljena duhovna poezija. Šta stoji iza naslova „Jesen žedne duše“, da li je to možda jedna od najličnijih zbirki koju objavljuješ i zašto je toliko dugo čekala svoje vrijeme da bude objavljena?
„Jesen žedne duše“ je dobila naslov pisanjem recenzije Bore Kapetanovića koji je tako i kumovao naslovu. Naslov govori o tome da će uvijek kiša doći na ogromnu sušu. Doći da osvježi, pokvasi suvu zemlju, da se iznova zasadi ono bez čega smo ostali i da dočekamo njegov plod. Za mene je ovo posebna knjiga, jer je ona zapravo ja i ja sam ona, i sigurna sam da će se svidjeti ljubiteljima poezije sa istančanim ukusom. Kada kažem istančanim, mislim na one koji vole kada im se u malo kaže mnogo, bez pretjerane filozofije.
Nego jednostavno, prosto, upravo onako kako jeste zapravo. Direktno, bez uvijanja. Knjiga je čekala dugo objavu samo iz razloga što jedno vrijeme nisam živjela u Banjaluci i što su se u međuvremenu nagradile dvije knjige koje su bile u rukopisu, a o kojima smo već pričale, i one su prosto morale prioritetno ići prije ove. Na kraju, ne mislim da ova knjiga kasni, šta više, mislim da izlazi baš onda kada joj je i vrijeme.
Zbirka „Jesen žedne duše“ će biti obogaćena i posebnim ilustracijama Sonje Medar Grozdanić. Možeš li nam otkriti više o tome?
Tačno, knjiga će biti obogaćena umjetničkim slikama Sonje Medar Grozdanić. Sonja i ja se poznajemo iz djetinjstva i nekako je sasvim prirodno da to na neki način i ovjekovečimo. Život nas je vodio tako da sam ja s godinama počela da pišem, Sonja da slika, vjerujem da je zbog toga ova saradnja bila neminovna, ali i da je došla tako prirodno. Presrećna sam što je tako, i što je Sonja dio ove sjajne priče sa njenim slikama koje će, vjerujem, plijeniti pažnju čitalaca. Imamo mi još mnogo toga u planu, kada govorimo o samim promocijama ove knjige, i naše saradnje, ali o tome ću blagovoremno.
Zašto se danas trebamo vraćati duhovnoj poeziji i pravoslavnoj vjeri kao luci koja će nas usidriti? Živimo li u duhovno nemirnim vremenima?
Živimo u jednom od najtežih vremena kada govorimo o duhovnosti. Neću ništa novo reći ako kažem da se radi selektivno na uništenju i oslabljenju porodice kao zajednice, ljubavi među ljudima, na kraju. I to se radi ne samo kroz vjeru, nametanjem tuđih običaja. Radi se uveliko i kroz književnost, kulturu, pa i politiku. U svaku poru uvukla se mašinerija kojoj, za ispunjenenje njihovih ciljeva, treba čovjek kao oružje. Ali, ne treba im čovjek koji misli, osjeća, voli… Treba im čovjek bez emocija, robot koji samo izvršava njihova naređenja. Međutim, ne treba se bojati krajnjeg scenarija jer dobro na kraju uvijek pobijedi. Gospod to sve na kraju uredi. Trebamo vjerovati i znati, da dok god postoji i jedan vjerujući čovjek, čovjek koji se moli za sve nas, bićemo spaseni. Nema sigurnije luke od pravoslavlja niti čistije vjere i ljubavi. Kucaj, otvoriće se. Molitva će spasiti ovaj suludi svijet!
Kada je u pitanju tvoj novinarski rad, koliko je izazovno danas ostati kvalitetan novinar pod burom tolikih pritisaka?
Moja je sreća što radim u nezavisnoj produkciji i nezavisnim medijima u kojima uglavnom razgovaram sa književnicima, sportistima, glumcima, mladim talentima, muzičarima. U dogovoru sa svojim saradnicima biramo pisati i govoriti o svijetloj strani naše svakodnevnice. Međutim, vjerujem da mnoge moje kolege rade pod pritiskom i da su ograničeni u temama o kojima žele pisati, ali vjerujem da će uskoro i po ovom pitanju doći do promjene na bolje. Imamo jako mnogo kvalitetnih medijskih kuća i novinara, u to nema sumnje, a njihova ljubav prema svom poslu i kvalitet njihovog rada će doneti dobrobit za ovaj poziv, u to sam sigurna.
Ono što je novina jesu i tvoje emisije. Šta nam tu spremaš i šta možemo očekivati?
Jeste, nova emsiija uskoro kreće, i to će biti moja prva autorska emisija. U sat vremena razgovora sa gostom , dotaći ćemo se svega za šta on smatra da je važno pomenuti, da na neki način sam kreira u kom smjeru će teći razgovor. Otkopčavanje duše, kao najboljem prijatelju, ali onom prijatelju koji to nikada neće zloupotrijebiti. Znate, danas nam je svima, više nego ikada, potrebna topla ljudska riječ. Toga svjesna, željela sam da na neki način svoju privatnu notu prebacim i na ekran, a to je da uvijek saslušam sagovornika i pružim mu utjehu. O samoj koncepciji emisije, njenom nazivu, trajanju i svemu što će je činiti drugačijom u ovom širokom spektru ponude, blagovoremeno ću vas obavijestiti.
Koji su tvoji planovi za budući period?
Vjeruj, ne mogu da dočekam trenutak kada ću knjige držati u ruci, naročito knjiga poezije „Jesen žedne duše“ je zaista moja duša, ja u potpunosti. Još uvijek su u toku promocije knjige kratkih priča „Kakav princ, takva i bajka“ koja je naišla na sjajan prijem, kako kod publike, tako i kod mojih kolega, što me posebno raduje. Očekuju je putovanja u Nikšić i još neke gradove. Gdje god dobri ljudi pozovu, ona dolazi i pruža utjehu neutješnima, jer to joj je i cilj. Kao voditelja i urednika emisije STIL očekuju me česta putovanja i sjajne, nove saradnje, ali ću o tome kada dođe vrijeme. Njena zvijezda vodilja su priče srpskog naroda koji žive van Matice, a čine mnogo za očuvanje tradicije, kulture i običaja.
U pripremi je i nova, autorska emisija „Život teče“ koja će uskoro imati svoju prvu epizodu, i ja sa velikim nestrpljenjem čekam taj trenutak. Sat vremena otkopčavanja duše, barem prvog dugmeta, i topla ljudska riječ u ovom besmislu. Sve ono što radim, radim srcem i s velikom ljubavlju i Gospodu hvala na tome, jer mi se ta ljubav duplo vraća.
Razgovarala: Nataša Lazukić
