NOVA KNJIGA VALENTINE BERIĆ: „KA DA BABA BOJA MANITA“
PIŠE:

Nova knjiga Valentine Berić „Ka da baba Boja manita“ kroz pedesetak priča, porodične fotografije i rječnik zavičajnog govora čuva od zaborava duh, humor i surovu istinu sjeverne Dalmacije.
Kada se izgubi zavičaj, jezik postaje jedina kuća koju čovjek može ponijeti sa sobom. Upravo iz te potrebe da se od zaborava otrgnu glasovi predaka, miris bure, škripa kamena i nevjerovatna životna snaga dalmatinske žene, nastala je knjiga „Ka da baba Boja manita“ autorke Valentine Berić, objavljena u izdanju beogradskog „Književnog esnafa“.
Nakon zapaženog prvenca „I tišine govore“ , autorka rođena u Kninu, koja je djetinjstvo provela u Đevrskama prije nego što su je vihori devedesetih odveli u Srbiju, u svojoj drugoj knjizi pravi hrabar iskorak. Umjesto tihe sjete, pred čitaoce iznosi sirov i autentičan svijet Bukovice, ispričan kroz sudbinu jedne žene – babe Boje.
Kroz pedesetak kratkih, zgusnutih priča, od kojih svaka nosi naslov u obliku narodne poslovice ili izreke, Valentina Berić gradi svojevrsni roman-hroniku. Sam naslov knjige – „Ka da baba Boja manita“, sažima karakter glavne junakinje. Boja je prototip bukovačke žene: od djetinjstva naviknuta na težak rad, odlazak „trbuhom za kruhom“ u Njemačku, povratak u selo, udaju, rat i izbjegličku kolonu 1995. godine, pa sve do povratka na spaljeno ognjište u dubokoj starosti.
Posebnu književnu i dokumentarnu vrijednost ovog djela čini jezik. U dirljivom predgovoru, Valentina Berić svjedoči o odrastanju na kamenu, ali i o bolu zbog neprihvatanja njenog ijekavskog izgovora nakon izbjeglištva, gdje je, kako kaže, „to slovo J često bilo presudan faktor za odbacivanje“. Upravo zato, pripovjedač u ovoj knjizi ne koristi književni standard, već govori istim onim starinskim, ruralnim bukovačkim idiomom kojim govore i njegovi junaci.
Profesorka srpske književnosti i jezika Nataša Mandić Bulatović u svom osvrtu naglašava da je ovo djelo „apoteoza ne samo bukovačke žene, nego i govora Bukovice, kojem zbog progona Srba sa ovih prostora prijeti da potpuno nestane“, ocjenjujući da pred sobom imamo gotov scenario o životu čovjeka na kamenu, na tragu velikog Jovana Radulovića. Posvećena autorkinoj prerano preminuloj majci Đuki, sestri Gordani i svim ženama koje su iznijele teret istorije na svojim plećima, knjiga je obogaćena porodičnim fotografijama, snimcima bukovačkih pašnjaka koje je zabilježila sama autorka, te dragocjenim Rječnikom zavičajnih riječi, fraza i izreka na kraju knjige. „Ka da baba Boja manita“ tako prevazilazi okvire zavičajne proze – ona ostaje kao trajno svjedočanstvo o jednom vremenu, jeziku i ženi koja se, uprkos svim olujama, nikada nije predala.













