O KNJIŽEVNOSTI, STVARANJU I VREMENU
Oliver Janković je autor čije stvaralaštvo obuhvata različite književne forme i žanrove, a njegov višedecenijski rad obeležen je istraživanjem, eksperimentom i stalnom potragom za novim izražajnim mogućnostima. Kao pisac i književni kritičar, književnosti pristupa iz dve perspektive – stvaralačke i analitičke, ne libeći se da otvoreno govori o njenim vrednostima, ali i slabostima savremene književne scene. U razgovoru govori o svom književnom putu, inspiracijama, stvaralačkim izazovima, položaju pisca danas, ali i o tome šta za njega znače književna priznanja i istinska vrednost pisane reči.

Oliver Janković je rođen 1957. godine u Beogradu gde je završio studije Slavistike na Filološkom fakultetu. Piše poeziju, prozu, drame i radio drame za decu i odrasle. Bavi se književnom kritikom a piše i aforizme i kratke satirične forme.
Objavio je sledeće knjige: Mit i zavičaj (2000, monografija, koautor), Morska zvezda (2000, priče za decu), Rasprodaja duše (2005, priče za odrasle). Glas stvari (2008. pesme za odrasle), Talija i Melpomena (2010, pesme za odrasle) Dva rekvijema i pregršt života (2015, pesme za odrasle), Menuet s nepoznatim prijateljima (2020, pesme za odrasle), Duhovitost je drskost koja je stekla obrazovanje (2018, aforizmi i satirične priče, koautor sa Blagom Janković), Srećan kraj (2019, roman za decu). Saga o Feniksovoj smrti (2020, roman).
Antikvarnica (2022, priče za odrasle), Pesmi pesmino (2022, pesme za odrasle), Zagonetni slučajevi inspektora Tražića (2022, roman za decu), Povest o smrti Kaščeja besmrtnog (2024, roman za odrasle). Dramska dela: Major Gavrilović (monodrama, Narodno pozorište Sombor 2001), Najvažnija unuka na svetu (monodrama za decu, Novi Sad 2001), Diskrecija zagarantovana (monodrama za odrasle 2007.) Moj deda Hogar (pozorišna predstava za decu, Beograd 2018. ). Hronika dogovorene smrti (monodrama, KC Čukarica, Beograd 2020), La Madalena (2020, radio drama dvojezično izdanje egleski/srpski, Lulu Press inc.) Bajka o hlebu i pekaru (pozorišna predstava za decu, Beograd 2023.)
Na Radio Skoplju, Radio Beogradu i Radio Novom Sadu emitovano mu je dvanaest radio drama za decu i odrasle. Član je UKS-a. Prvi je laureat nagrade za životno delo Adam Mickjevič 2020. koju dodeljuje Sveslovensko književno društvo. Zlatno slovo (2023. nagrada časopisa AKT za najbolju knjigu kratkih priča u 2022. godini), Dositejevo pero (2023. za roman Zagonetni slučajevi inspektora Tražića).

Vaš književni put traje već nekoliko decenija. Kada se osvrnete na svoje početke, da li biste danas, sa iskustvom koje imate, nešto promenili u svom književnom putu ili biste ponovo izabrali isti put, sa svim njegovim usponima i izazovima?
Trasiranju ozbiljnijeg književnog puta, kao i kod najvećeg broja književnih stvaralaca, prethode pesmuljci, pričice, iscepani listovi iz svezaka i spomenara. U mom slučaju bile su tu i dve književne nagrade na konkursima na gradskom nivou u trećem i četvrtom razredu srednje škole. ”Prvi mačići se u vodu bacaju” – i danas ponekad koristim tu poslovicu. Tu sudbinu je doživela moja prva zbirka ljubavne poezije, a takođe i nedovršena zbirka kriminalističkih priča.
Ono što je prethodilo mom ozbiljnijem književnom putu je poznanstvo sa Ristom Davčevskim iz Skoplja, urednikom u redakciji radio-drame na Radio Skoplju. On mi je pomogao svojim iskustvom i tehničkim znanjem da lakše uplovim u taj radijski svet koji sam i pre toga pažljivo slušao i pratio glasove glumaca koji su dolazili iz te naprave koja je u to vreme imala zeleno oko i skalu koja je hvatala skoro sve Evropske radio stanice. 1987. godine je Radio Beograd na konkursu za otkup radio-drama u kategoriji naučne fantastike nagradio drugom nagradom i otkupio moju dramu LA MADALENA.
Prvonagrađena drama je otišla na međunarodno takmičenje u Larnaku, a moja drama je nekoliko godina kasnije prevedena na makedonski i sa makedonskim glumcima, režiserom i kompozitorom dospela na Nedelju Jugoslovenskog radija u Ohridu. To što Makedonci nisu izabrali nijednog svog autora u toj kategoriji, nego mene, smatram za jedan izuzetan gest i potvrdu Madaleninog kvaliteta. Sve radio-drame sa tog festivala su prevedene na engleski, a Madalena je 2020. godine objavljena dvojezično u Americi.
Posle toga je nastalo još jedanaest radio drma za decu i odrasle koje su emitovane osim u Skoplju i u Radio Beogradu i Radio Novom Sadu i pet dramskih minijatura emitovanih na Radio Beogradu. Posle toga su nastale knjige priča i knjige pesama, a kasnije i dva romana, dok je treći na putu da obuče svoje korice koje su već napravljene.
Da li bih nešto promenio u svom književnom putu kada bih mogao? Da potrudio bih se da ranije objavim prvu zbirku poezije koja je čekala neko vreme da bude objavljena. Osim toga ništa ne bih menjao, jer usponi i padovi, kao i izazovi se nalaze na svakom putu koji kao umetnici savlađujemo. Ako pokušamo da idemo drugim putem, bez obzira na stepen iskustva koji smo do sada stekli i tamo nas čekaju izazovi i prepreke koji bi bili nešto drukčiji, ali svakako bi postojali, jer ”nije život što i polje preći” što zapisa Boris Pasternak.
Studirali ste slavistiku, a tokom godina stvarali ste u različitim književnim oblicima. Koliko su Vaše obrazovanje, čitanje i susreti sa drugim književnostima uticali na Vaš autorski izraz i pogled na svet?
Lično mislim da na svakog mladog čoveka koji ima talenat za neku vrstu umetnosti, prilično utiču studije koje je upisao. Svakako da je ruska i poljska književnost ostavila stalan i dubok trag u mojoj ukupnoj orijentaciji ka stvaralaptvu, u mojim sudovima i razmišljanju. Prvi put sam bio u Poljskoj kada je Karol Vojtila postao Papa Jovan Pavle drugi. Imao sam priliku da oslušnem razdragano bilo tog slovenskog, a tako katoličkog naroda. Odlasci u crkve i manastire, upoznavanje katoličke vere, rezultirale su prvim skicama i pričama.
Kao mlad čovek koji voli taj narod koji je propatio i u Prvom i u Drugom svetskom ratu, počeo sam da stičem uverenje – da katoličanstvo kao religija donekle menja duh slovenskog naroda, te da slovenski narodi koji nisu pravoslavne vere, donekle odstupaju od matrice slavizma. Na konkretnom književnom planu, bio sam, da tako kažem ”skoro zarobljen” Maestrom i Margaritom i morao sam da sačekam malo više od jedne decenije da se Bulgakovljev maestralni roman nekom vrstom uzora i uticaja, ne prelije u ”Sagu o Feniksovoj smrti” koju sam započeo pre moje tridesete godine, a završio tek u svojoj četrdeset drugoj godini.
Pisali ste i za decu i za odrasle, a okušali ste se u poeziji, prozi, drami i radio-drami. Šta je to što povezuje sve oblike Vašeg stvaralaštva?
Posedujem jednu dobru i donekle retku osobinu. Kad nastane ideja da pišem o nečemu, uz tu ideju odmah ”dobijam” i sugestiju u kom žanru ću tu ideju najbolje obraditi. Prevashodne su ipak priče kojih sam napisao nešto malo preko tri stotine. Ono što donekle povezuje sve oblike mog stvaralaštva je želja za istraživanjem, eksperimentom i prelaskom iz realističke ravni u druge nivoe stvaralaštva.
U prozi to su bile dve knjige priča u žanru magijskog realizma. U poeziji su to bile tri knjige poezije reifikacije i animizma (od latinskog res rei – stvar) u kojima sam pesniku oduzeo glas i dao ga stvarima da se same opevaju. Dobar primer za poređenje je Dikensova novela ”Cvrčak na ognjištu.” Recenzent prve knjige poezije mr. Dušan Stojković je moju poeziju doveo u vezu sa Frensisom Ponžom, koga sam čitao niz godina kasnije.
U oblasti radio-drame su to bile drame iz oblasti naučne fantastike, a prvi roman koji sam napisao ”Saga o Feniksovoj smrti” imao je podnaslov – mozaički multi art roman u 42 scene i pisan je ”okom kamere” donekle slično ”Menhetn transferu” i romanu ”Video” od Milana Oklopdžića.
Dobitnik ste više književnih priznanja, među kojima su nagrada za životno delo „Adam Mickjevič“ i „Zlatno slovo“. Šta Vama lično znače književne nagrade i koliko priznanja utiču na pisca, njegovu stvaralačku slobodu i odnos prema sopstvenom radu?
Da se ne lažemo, nagrade svakom prijaju. Ove dve koje ste naveli sam dobio za knjige pripovedaka, prvu dodeljuje Sveslovensko književno društvo, a ”Zlatno slovo” je nagrada časopisa AKT za najbolju knjigu kratkih priča objavljenu u toku prethodne godine. Draga mi je i nagrada za pesmu na Šumadijskim metaforama 2012. godine. Međutim, svake godine mi imamo sve više i više književnih nagrada.
U poslednje dve godine mnoge izdavačke kuće su ustanovile književne nagrade za knjige koje su objavljene u okviru njihovih edicija. To je podilaženje autorima i stvaranje utiska da čak i početnici mogu stvarati veoma dobra književna dela. (To je mogao Danilo Kiš koji je u svojoj dvadesetpetoj napisao roman ”Bašta pepeo”, Ipak, moramo se zapitati koliko uopšte takvih Danila ima?) To je apsurd koji bi trebalo suzbiti, ali neće biti suzbijen jer prija i izdavačkim kućama i autorima.
Čitaoci tu nisu bitni. Knjiga je ”okićena” nagradom i očekuje se da joj svi ”skinemo kapu.”
To uveliko vodi u ozbiljnu devalvaciju književnih i umetničkih vrednosti. Umesto da nagrade podstiču, neki pisci, pogotovu mladi doživljavaju ih kao nešto što se podrazumeva da će im biti dato. Još apsurdnija situacija je sa književnim i pesničkim manifestacijama gde autori za pročitanu pesmu dobijaju zahvalnice, pohvalnice, blagodarnice… bez obzira kakvu glupost su napisali i pročitali.
Dostigli smo tačku apsurda u kojoj, autori umesto da unapređuju svoje književne vrednosti i kvalitet stvaralaštva, književnim nagradama i zahvalnicama, pohvalnicama, blagodarnicama pothranjuju svoju sujetu.

Kao književni kritičar, ali i kao pisac, imate priliku da književnost posmatrate iz dve perspektive. Koliko kritičko razmišljanje utiče na Vaše pisanje i koliko je piscu danas važno da bude i sopstveni kritičar?
Pitanje perspektive je vrlo zanimljivo pitanje. Ono što bih hteo da istaknem je to da je prilikom čitanja knjiga drugih autora, književni kritičar je kod mene dominantniji od običnog čitaoca. Drugim rečima knjige čitam uglavnom iz pozicije književnog kritičara, a vrlo malo iz pozicije običnog čitaoca. To je profesionalna deformacija, jer se skoro pola života – ovog starijeg i iskusnijeg dela bavim književnom kritikom, tako da ne mogu da zamerim samom sebi na takvoj situaciji.
Iz pozicije pisca čitam samo one knjige iz kojih mogu da nešto korisno saznam i eventualno naučim iz oblasti stila pisanja, odnosa pisca prema čitaocu i slično, a danas je takvih knjiga relativno malo. Najteže je biti sopstveni kritičar kada se stavi tačka na priču, roman, dramu. Međutim i dan danas se trudim da se pridržavam krilatice koju sam smislio da bih održao optimalan odnos prema svom delu. Ona glasi – strog prema drugima, surov prema sebi.
Kako danas gledate na književnost i položaj pisca u društvu?
Mislim da je književnost kao jedna od najbitnijih grana umetnosti doživela svoj procvat krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka. Vreme velikih romana i velikih pisaca je odavno prošlo. Naravno, postojali su i postoje pisci koji su i posle tog perioda svojim raskošnim talentom baklju pisane reči držali visoko iznad svojih glava, kao što su Kiš, Pavić i neki drugi. Poezija se zahvaljujuću svojoj fleksibilnoj formi upornije bori protiv urušavanja pisane reči.
Po meni je poslednji veliki i uspešni talas koji je osvojio celu planetu i pridobio srca stotina miliona čitalaca bio magijski realizam. Književnost postmodernizma me podseća na prosjaka koji sav u zakrpama sedi ispred crkve i prosi. Forma je sasvim progutala fabulu i sve češće možemo da se pitamo, ne šta je pisac hteo da kaže, nego šta je to što je pisac uopšte hteo da napiše.
Što se tiče položaja pisca u društvu mislim da on nije bio nikad gori nego sada. Za kulturu se (još uvek, a nadam se da će se to uskoro promeniti na bolje) u Srbiji izdvaja 0,56% – 0,57% državnog budžeta, dok se na Islandu odvaja 2,2%, Danskoj 1,2%,, Norveškoj 1,1%. Mnogi časopisi ne dobijaju finansijsku pomoć u svojim lokalnim sredinama, a honorari za priče, eseje, pesme i slično se još posle 2000. godine pa naovamo ne isplaćuju autorima. Piscima treba da bude čast što su objavili u nekom časopisu.
Kada posmatrate savremenu književnu scenu, šta Vas ohrabruje, šta zabrinjava, a šta biste voleli da se promeni u odnosu između pisaca, izdavača, kritike i čitalaca?
Postoji nešto na savremenoj književnoj sceni što me istovremeno i ohrabruje i zabrinjava. S jedne strane lepo je da se veći broj ljudi nego ranije bavi pisanjem. Uglavnom su organizovani u književnim klubovima. Klubovi obično objavljuju časopise i zbornike. S druge strane, kao što u jednoj svojoj pesmi napisa Branko Miljković ”poeziju će svi pisati.”
Baš to obilje poezije utiče na smanjenje kvaliteta i da tako kažem ”inflaciju književnih vrednosti”. Izdavači bi trebalo da više učine za marketing i reklamiranje knjiga, organizovanje književnih večeri i gostovanje pisaca. Nažalost veći deo radi po principu – plati i uzmi knjige. Književna kritika se uglavnom svela na hvaljenje i hvalospeve upućene piscima. Kad hoću da pročitam neku dobru i realnu književnu kritiku uzmem Letopis matice Srpske, Luču i slične časopise. Često i sam dajem savete mlađim piscima za koje mi se učini da imaju talenta.
Osim saveta tu su kritike i zamerke koje pišem u mesindžeru. Većina njih to prihvati i zahvali na savetu, mada tu i tamo ima i onih drugih koji ne vole da im neko ”zaviruje” u pesmu.
Posle tolikih objavljenih knjiga i godina posvećenih različitim oblicima stvaralaštva, na čemu trenutno radite i šta čitaoci mogu da očekuju od Vas u narednom periodu?
Tokom prethodne dve godine sam pisao roman o pozorištu i on bi trebalo da bude objavljen ove ili početkom naredne godine. Proleće 2026. bilo je rezervisano za rad na drami ”Tri kralja”. Međutim u to vreme sam uradio i dramataziciju priča Slađane Belko ”Kredenac pun uzdaha” a takođe i režiju, koju smo svi pomalo dopunjavali i dorađivali. Iz žena koje nisu nikad glumile izvukao sam maksimum i tako je nastala duodrama. ”Kredenac pun uzdaha” se kao jedna kamerna predstava igra u Ateljeu Ključ svake poslednje subote u mesecu. Posle skoro četrdeset godina pisanja dramskih tekstova i nekoliko dramatizacija, ispunila mi se želja da najzad potpišem i režiju.














