
Književno stvaralaštvo Save Guslov Marčeta duboko je utkano u zavičaj, porodičnu istoriju i sudbine običnih ljudi, čija snaga i životna iskušenja postaju neiscrpna inspiracija za njene stihove i prozu. Autorka devetnaest književnih dela, dobitnica brojnih priznanja i nagrada, svojim stvaralaštvom čuva uspomene na Zmijanje, snagu zmijanjske žene, ali i svet detinjstva, emocija i ljudske dobrote. Povodom nagrade „Pečat Davidov“, razgovarali smo o književnom putu obeleženom stvaralačkom istrajnošću, životnim iskušenjima i ljubavlju prema pisanoj reči, koja i danas, uprkos svemu, ne prestaje da živi.
Pored Grozde Regodić, ovogodišnja ste dobitnica književne nagrade „Pečat Davidov“, priznanja koje dodeljuje Društvo književnih stvaralaca u saradnji sa izdavačkom kućom „Trivunija“ književnika Vojina Trivunovića. Šta za Vas znači ova nagrada, posebno ako se ima u vidu da je iza Vas dug i sadržajan stvaralački put, obeležen brojnim književnim priznanjima, ali i životnim iskušenjima?
Nagrada ,,Pečat Davidov” je jedna, od meni posebno dragih nagrada kao što su to i nagrade; ,,Priznanje za emotivnu iskrenost, protestnu i angažovanu liriku” u cjelokupnom književnom stvaralaštvu, KR Kordun i Književnog ESNAF-a Beograd, ,,Gajkov pjesnički šešir” Srpskog Kulturnog Centra Modriča. Nagrada, ,,Pečat Davidov” koji mi je dodijelilo Društvo književnih stvaralaca i i izdavačka kuća Trivunija. Kao i druge dvije, dodijeljene su mi za ukupan književni rad, po izboru kolega koji su mišljenja da ih zaslužujem, Zato i jesu posebno draga.
Priznanja onih koji rade isti posao, a uz to se bave kritikom i recenzijom, te jednoglasno odluče da ste ga baš vi zaslužili, mnogo znače nama koji stvaramo godinama, a nalazimo se kao listovi na vjetru. Pored mnoštva nagrada za pripovjetke i poeziju na raznim konkursima u Republici Srpskoj, Srbiji i Njemačkoj, gdje se ocjenjivalo umijeće stihovanja i pripovjedanja. Nagrada ,, Pečat Davidov ” je ispred svih, jer nosi ime Kočićevog junaka i simbol je mog rodnog kraja kome sam poklonila hiljade stranica proze i poezije.
Vaša životna priča neobična je i snažno povezana sa mestima u kojima ste živeli – od rodnog Donjeg Ratkova, preko Čađavice i Mrkonjić Grada, do Banjaluke. Koliko su te životne seobe i različite sredine uticale na Vašu poeziju i prozu? Da li je pisanje bilo način da sačuvate vezu sa zavičajem?
Veza sa zavičajem se nosi u srcu. Tu vezu čine uspomene na djetinjstvo, na drage ljude, događaje i predjele kojim su me vodile moje životne staze. Život svakog čovjeka je roman, a navedene ljubavi su stihovane jer sam bitisala sa njima.
Koliko je bilo teško biti žena koja piše u vremenu i sredini u kojoj se od nje pre svega očekivalo da ispunjava porodične i svakodnevne obaveze? Da li ste ikada pomislili da odustanete od pisanja?
U vremenu od nepunih dvanaest godina, koje sam provela u zajedničkom domaćinstvu, noću kada svi spavaju, ja sam čitala.
Imala sam tada zbirku pjesama, započetu u Banjoj Luci, nastavljenu pod okriljem noći.Ta, otkucana zbirka i još dvije u rukopisu nisu preživjele granatiranje Mrkonjić Grada. Poslije rušenja potkrovlja moje kuće, stvorio se u meni inat, te sam počela ponovo pisati, ali je to bio dnevnik kog sam sačuvala, ali mu još nije vrijeme za objavu.

U Vašoj bibliografiji nalaze se zbirke priča i pesama, knjige za decu, monografija porodice Vranješ sa Zmijanja, ali i romani „Šest dukata za Ikoniju“ i „Haljina od majčinih suza“. Čini se da su porodična istorija, sudbine običnih ljudi, žensko iskustvo i emocije važni motivi Vašeg stvaralaštva. Odakle crpite inspiraciju za likove i priče koje prenosite na papir?
Da, u pravu ste, napisala sam sedam proznih djela od toga dva romana. Moja inspiracija su surovost i u toj surovosti snalažljivost mojih stvarnih junaka. Ja sam rano shvatila da zmijanjska žena ne mora nositi pušku da bi bila heroina. Život žene na Zmijanju, na bezvodnim i neplodnim obromcima Manjače su borba neprestana. Moj roman ,,Šest dukata za Ikoniju” kao i pripovjetke ,,Porub”, zasnovani su na istinitim događajima.
Da li možete zamisliti da žena na leđima nosi drvenu vučiju (bremenicu), u koju staje trideset litara vode, po sedam kilometara uz zmijanjske vrleti? Da li možete zamisliti da na lokvi koja se zimi zaledi, sjekirom probija led, da opere rublje od deset članova domaćinstva. Da nebih dužila, o ostalim obavezama zmijanjske žene zaključite sami. Ono što me je nagnalo da napišem navedeni roman je neiscrpna snaga, volja, a posebno domišljatost duhovitost i u sred težine življenja pjesma koja se čula sa svih strana u predvečerje, kada se od torova, vraćaju kući.
Roman „Šest dukata za Ikoniju“ bio je u užem izboru za nagradu „Zlatna sova“, a posebno je zanimljivo što ste ga zvučno snimili za slepa i slabovida lica Republike Srpske. Koliko Vam je značilo to što ste svoje delo učinili dostupnim i onima koji knjigu ne mogu da čitaju na uobičajen način? Da li pisac ima posebnu odgovornost da njegova reč dopre do što većeg broja ljudi?
Kažu da ljudi ne treba da budu ponosni. Eto, ja sam se tako osjećala kada sam poslije skoro šestosatnog čitanja romana za slijepa i slabovida lica, došla kod njih u Zavod, a oni svi u glas, zatražili da im ponovo pročitam nevrijeme iz romana. Mislim da je roman ,,Šest dukata za Ikoniju” uz poemu ,,Kočiću petru na Svetu Petku Trnovu”, nešto posebno u mom književnom opusu.
U Vašem stvaralaštvu posebno mesto zauzimaju detinjstvo i svet najmlađih, čemu svedoče knjige „Gdje stanuju nestašluci“, „Jedna pjesma ,dva dukata“, “ Radnja, stanje i zbivanje!, i bajka “Klupko zlatne paučine”. Šta Vas privlači pisanju za decu i koliko je važno sačuvati dečju maštu, neposrednost i radoznalost u vremenu u kojem odrastaju uz ekrane i digitalne sadržaje?
Da. Najmlađi imaju i dalje će imati posebno mjesto u mom književnom radu: Prije nego bilo šta kažem o dječijoj poeziji, reći ću o bajkama za djecu koje su rođene na Zmijanju. Na žalost imam samo jedan primjerak Od 2009. godine smjenilo se nekoliko generacija. Žao mi je što nisam u mogućnosti da objavim drugo izdanje. Isto je i sa knjigama poezije ,,Gdje stanuju nestašluci” (2004.) i ,,Jedna pjesma dva dukata” (2009.).
Roman ,,Haljina od majčinih suza”, bajka o djevojčici iz Doma za nezbrinutu djecu Rada Vranješević objavljen je 2017. godine i bio je najčitanija knjiga u Domu. Zbirka poezije ,,Radnja Stanje i zbivanje” (2023.) je posljednja koju sam objavila za djecu. Pripremila sam za njih tri zbirke poezije, koje čekaju bolje dane. Nije lako pisati za djecu. Djeca su veliki kritičari. Zato je druženje sa njima prepuno lijepih trenutaka i utisaka. Druženja su česta na obostrano zadovoljstvo.
Rekli ste da ste prestali da vodite evidenciju o brojnim nagrađenim pričama i pesmama, ali da i dalje pišete zato što to volite i nadate se da ćete trajati. Šta Vas i danas pokreće da uzmete pero u ruke? Na čemu trenutno radite i postoji li neka knjiga koju posebno želite da ostavite iza sebe?
Da, odavno sam prestala voditi evidenciju o nagradama. Pišem zato sto volim i što se nadam da će od do sada objavljenih devetnaest djela bar nešto ostati zapamćeno. Za mene je uspjeh da me ljudi pamte po jednoj pjesmi, priči ili romanu. Kada sam kod romana upravo završavam novi roman. Naravno, čekaće, kao i sve što je do sada čekalo , bolje dane za objavljivanje.














