RANKO RISOJEVIĆ: SVEST O PESMI

Ranko Risojević

Praznina što peva i mir moj rumeni (Svest o pesmi)

Branko Miljković je bio sveštenik riječi čak i kad je naglašeno htio da bude    sveštenik misli. Jer njegova riječ nije korištena da bi slavila i produbljivala misao – dešavalo se obrnuto, misao je korištena da se iz riječi izvuče njen tamni smisao, tamni malarmeovski sjaj. Ali, u svemu ostalom, Miljković je bio, da ne kažem dijete, pjesnik svoga vremena. Uostalom, čak i kada pjevaju vremenu uprkos, pjesnici su njegovi najbolji glasnogovornici i označavoci. Govoreći kroz riječ koja im je osnovni gradivni element, oni je koriste ne onakvom kakva ona jeste u apsolutnom smislu, ma koliko tom apsolutu težili, nego kako je ona u svom vremenu označena. Ponekad je potrebno da se očisti, ponovo ispolira, ali vrijeme se iz nje naprosto ne da izbrisati.

Neodoljiva je pjesnička želja da se riječju raspolaže onako kako je, jevanđeoski rečeno, Bog u početku stvaranja raspolagao onim što je jedino postojalo – Riječju, moćnom i mudrom, tvoračkom – strašnim Logosom. Ali pjesnik nije Bog i njegova riječ ne može da bude Logos, ona je tek i samo znak kojim se iskazuje Logos. Od antike do naše savremenosti, od Biblije do Helderlina, Malarmea i Miljkovića. Uvijek je tu riječ o tzv. učenim pjesnicima, onima koji razmišljaju dok pjevaju, odnosno kad ne pjevaju pišu o poeziji. Svakako tu treba još da se ubroje Matić, Miodrag Pavlović, Ivan V. Lalić, Milovan Danojlić i Borislav Radović.

Ali da vidimo na koji je to način Miljković bio pjesnik po mjeri svoga vremena – onog unutrašnjeg, koje je vjerovalo u čovjeka i slavilo čovjeka, pridajući mu značaj veći od onog koji on, u stvari, ima? Ako vrijeme divinizuje čovjeka, pjesnik mora da divinizuje poeziju. To je paradoksalno samo na prvi pogled. Ali ko ne vjeruje u čovjeka nema nikakvog razloga da vjeruje u njegova ostvarenja, pogotovo ne u nešto tako sumnjivo kao što je poezija (koja, reklo bi se, jedva nekome da treba). Zahtjev da se poeziji da malo patosa značio je udovoljavanje potrebi da poezija osvaja više nego što ona obično čini svojim čistim glasom i načinom. Spoji Revoluciju i poeziju, zavrišti o životu koji se nije uzvinuo do visine žrtava – eto patetične osnove na kojoj može da uspije trenutna popularnost. Kao u kulinarstvu – važan je recept i kvalitet iskorišćenih sastojaka.

Nadrealizam je bio mio vremenu našeg komunizma “s ljudskim licem”, poput apstraktnog slikarstva, on je svjedočio o širini u pristupu umjetnosti onih koji vladaju, i u skladu s tim tzv. traženje suštine, pjevanje o vječnom, temeljnom, bilo je prihvatljivo. Naravno, pravi pjesnik uvijek će uspjeti da se u okviru onog što se naziva tema, ili zadata tema, spusti do metafizičke zebnje i spasi sebe i čast poezije. Miljković je u tom pogledu bio obrazac pjesnika u takvom vremenu. Njegove tzv. patriotske pjesme svjedoče o dubokom shvatanju tragične pjesnikove misije – onog koji govori suštinu, odnosno istinu, i vremena koje nikada nije ni suština ni istina. Čak i kada on dovodi u sumnju osvojenu slobodu, to se shvata krajnje pogodbeno i apstraktno – mi smo ipak nešto drugo. Kada Miljković pjeva: “Svet se deli na one koji su zapevali / i na one koji su ostali robovi” to ne mogu da vide naši robovi kao svoj odraz nego sebe stavljaju na mjesto onih koji su “zapevali”.

Ovdje više nastojim na tzv. sociološkom pristupu poeziji, koji je, sam za sebe, nedovoljan da se odgonetne drama pjevanja, ali ponekad pomogne da se vidi meso i krv onoga što djeluje kao monolit, antička statua.

 Ne čini mi se da su srpski pjesnici bili naročito skloni ni simbolizmu ni neosimbolizmu. Stoga ih je Miljković u početku fascinirao nečim stranim, neobičnim, da bi kasnije ta fascinacija kopnila, a antologičari se pitali koliko njegovih pjesama treba da se uvrsti u antologije i koje su to pjesme. U nekima su se svi slagali, druge su zaobilazili iako je, kao u pjesmi “Goran”, u njima sav Miljković.

Mojoj generaciji prigovarano je kako oponaša Miljkovića. U tom, početnom trenu to je djelimično bilo tačno, ali samo kao fascinacija energijom pjevanja. Vjeru u poeziju moja generacija je rano izgubila onako kako se gubila i vjera u najbolje od svih ljudskih društava. Pjevanje s patosom vodilo je više na estradu gdje se ugađalo publici tzv. razumljivim pjesmama, onim što je ona željela da sluša i čuje. Ali početak je svakako bio vezan za snažnu Miljkovićevu pjesničku ličnost, potom za one na koje je i sam Miljković ukazivao, prvenstveno Francuze.

Pjesnik uvijek stvara “ex nihilo” (iz ničega), jer je materijalni svijet naprosto obmana. Postoji samo svijet koji se sagradi pjesnički, odnosno misaono. Zato pjesnik stalno osciluje između ova dva pola, pjesničkog i filosofskog.

Posmatrano šematski, dakle pojednostavljeno, ova pjesnikova dilema jeste dilema tijela i duha, Bodlera i Malarmea, ili možda Valerija. Bodler je na životu stvorio svoje simbole (šuma simbola, to je životna šuma, zanosni porok života), Malarmeova redukcija stvarnosti na simbole jeste kastrirani svijet duha, spekulacije, misli, ni filosofije ni poezije shvaćene klasično. Miljković nije do kraja odgonetnuo ovu zagonetku, ali njegov posljednji potez pokazuje ipak da je život odnio prevagu kroz smrt. Tako je i u njegovim stihovima, tamo gdje se osjeća pulsiranje života oni nose, gdje su na tragu samo čiste filosofske spekulacije oni su više ilustracija, dosjetka, intelektualna igra – dakle, pjesničko iskliznuće.

Stanje u Jugoslaviji šezdesetih godina pogodovalo je ovakvom Miljkovićevom opredijeljenju – ogoljeli život je trebalo zamijeniti nečim uzvišenijim, dostojnijim čovjeka. To je naizgled paradoksalno – kako neko može istovremeno da bude dijete svog vremena i njegov kritičar  ali kritičar u apsolutnijem smislu od svakodnevne političke borbe za slobodu i život dostojan čojeka. Pjesnik relativizuje – koji je uopšte život dostojan čovjeka. Da li je vrijedno baviti se običnim stvarima svakodnevice ako se vide dugoročnije, da ne kažem vječne sheme života. Umjesto da siđemo u glib praksisa, izdvojićemo iz njega ono što je nepromijenjeno i pokazati ga u njegovoj suštastvenosti.

Stoga Miljković prihvata, pjesničkom intuitivnom spoznajom malarmeovski pojam odsutnosti kao zaloga neuništivosti:

“Stvaran je cvet čija odsutnost miriše

I cveta, a cveta već odavno nema”

Tako pjesnik sublimiše šivot kroz simbole njegove uzvišenosti, ekstrakta ljepote i nade, od vatre kao pokretača, preko pepela kao Nade u beznađu, do cvijeta kao konačnog trijumfa ljepote nad zemnim kalom, vječnog nad prolaznim.

Miljković je dubokom pjesničkom intuicijom prihvatio sebi i vremenski bliže pjesnike, iako su oni u tom trenutku već bili prošlost u svojim matičnim sredinama. Ako je kretanje iliti razvoj francuske poezije poslije Valerija išlo dalje ka sušenju onoga što je bila nekadašnja njena slava, bez obzira na visoke domete nasljednika, naročito i možda jedino Sen-Džon Persa, zar je drugačije moglo da bude ovdje, gdje je sve bilo prekriveno crvenom mimikrijskom bojom vremena. Miljković je osjetio da treba pjevati glasno, koristeći velike i moćne riječi – samo tako neko će da ga čuje. Neka nijanse pričekaju – vratimo se pra-vremenu, pra-filosofiji – predsokratovcima. Tako se nešto što je po svojoj prirodi bilo hermetično, dakle kamerno, oglasilo kao javno, za otvoren prostor trgove jedne sablasne zemlje. Tu se istovremeno i slavi i kritikuje, vaznosi i sahranjuje.

Gledano iz našeg današnjeg čemernog rakursa, Miljkovićev astralizam možda jeste neka nada, neki san o prostorima ljepšim, čistijim, smislenijim od ovoga ovdje. Ali, u tome je i značaj pjesnika koji transcenduju vrijeme – ako su istinski pjesnici oni su vječni.

(1997)