SAVA GUSLOV MARČETA: PRINCEZA JELA

Princeza Jela

Već poslije godinu dana Jela je bila svjesna svoje ljepote. Jutrom bi se umivala srebrnom rosom koja bi joj, kao čarobnim štapom po tamnozelenim iglicama, prosipala nježnu maglicu čineći je zagasitijom i uočljivijom. Divila se sama sebi baš zbog odjeće od sitnih iglica koje su i ljeti i zimi bile zelene, a da ni sama nije primjećivala kada su neke od njih opadale, zamjenjivale ih mlađe, zelenije i ljepše.

     Mora da se to dešavalo noću na mjesečini kad bi umorna od dnevne dokolice zaspala.

– Ovi moji susjedi su baš siromašni. Cijele zime su goli, nemaju ništa da obuku, hrast tek poneki list kao rukavice na granama, a bukva i breza su potpuno bez odjeće. Prošle zime sam prvi put vidjela da je hrastu i brezi kora popucala od hladnoće.

       Ljetos joj se javila zavist, tako žestoko kako nije nikada osjetila, kada je primijetila da se breza nestašno igra s povjetarcem. Toliko joj je smetalo brezino treperenje da je htjela puknuti od jeda.

      -Eto ja ne treperim, ali mi barem kora ne puca kao toj uobraženki. Ja imam svoju vlastitu kremu, svoju smolu, koju sama pravim, pa svako veče prije spavanja svoje stablo osmolim. Tada prekrasno zamirišem, ali vjetar utihne kao da mi prkosi, pa miris neće da odnese do Jelaka, do moje rodbine da znaju da sam dobro.

      Uh, što sam ljuta i na vjetar, više voli brezine listiće od mojih iglica. U jesen se toliko igra s njima, diže ih visoko u plavetnilo, pravi kovitlace, a dok ih spušta, zajedno sa brezom pjeva kao da zima nije na pragu. Kako su svo troje bestidni, mjesecima su goli. Da ih snijeg ne prekrije, ja ih ne bih mogla gledati. Ne znam zašto pristaju da budu takvi. Grane im popucaše od hladnoće, ja svoje iglice zimi čvrsto držim, ne dam vjetru da ih skida.

       Bukvin list mi se sviđao u oktobru. Riječima ne mogu opisati njegovu  ljepotu. Nikada  se ne bih odrekla tako lijepog purpurnog ogrtača.

Sa onog uobraženka hrasta ni badnjak ljudi ne mogu uzeti jer je previsok i grane su mu prejake.

        Sreća, mene niko nije posjekao za Božić da me okiti, kažu da sam još mala. Kad god vidim nekog seljaka sa sjekirom, zastane mi dah od straha i pomislim da je gotovo.

        Od moje majke, dok sam bila u Jelaku, čula sam da nas sijeku, nose kući u tople sobe, a zatim nas okite svim i svačim da nas ni rod rođeni ne bi prepoznao.

Što sam pospana, zijevnula je Jela, jedva čekam snijeg da se sita naspavam, samo da pokrivač bude dovoljno debeo da mi ne bude hladno. Ovaj jučerašnji se odmah istopio jer se sunce poigralo njegovim kristalima. Pra-baka mi je pričala da su zime na Zmijanju hladne i snjegovite. O njima se i u školama uči. Neki Petar je napisao najljepšu priču o mećavi. Kad sam imala samo godinu dana, pra-baka, koju je oborio vjetar, ležeći pored mene, uspavljivala me je tom pričom. Još nisam doživjela mećavu, sa nestrpljenjem je očekujem, da dokažem ovim gologranatim da sam jača od njih.