SONJA MRAČEVIĆ BRATIĆ – PISANJE JE JAČE OD MENE

Sonja Mračević Bratić nije ušla u poeziju kroz vrata književnih krugova, već kroz unutrašnju nužnost da ono što oseća dobije oblik reči. Njeni stihovi ne nastaju iz knjiške ambicije, nego iz života, iz žene koja je dugo ćutala, iz kćerke, iz sestre, iz supruge, iz majke, iz kuhinje u kojoj miriše svakodnevica.
Priroda kod nje nije dekor: hrast, ljiljan, oluja i vetar dišu kao saučesnici u stvaranju. Stvaranje doživljava kao telesni čin, rađanje deteta, rađanje stiha i rađanje žene u sopstvenoj punoći stapaju se u istu tajnu. Sama kaže da je “čin pisanja jači od nje” i da joj srce diktira.
Iako knjiga još čeka korice, njeni stihovi već žive među ljudima — na Fejsbuku i portalu Književne radionice Kordun, u komentarima podrške i tihim prepoznavanjima. Sa Sonjom razgovaramo o izvoru, smislu, prvoj knjizi i o knjigama bez kojih ne ume.

IZVOR I NUŽNOST PISANJA

Razgovarao: Ilija Šaula

U jednom zapisu kažete da je “čin pisanja jači od vas”. Opišite taj trenutak kad pesma počne da se rađa. Da li prvo dođe slika, reč, emocija?

Mislim da je emocija ta koja me motiviše. Taj neki unutrašnji svijet, koji traži svoj put da izađe van. Poezija koja kroz splet nesvjesnog kanališe sreću, tugu koja se taloži u meni. Riječi dolaze same od sebe, a slika, nadam se da ona stiže do čitaoca.

Piše se da ste “dugo ćutali pre nego što ste progovorili javno”. Šta se prelomilo pa su stihovi morali napolje, posle godina poveravanja samo “sopstvenim noćima”?

Moje otvaranje je došlo sasvim spontano. Možda je u meni pomalo ležala nesigurnost u to da li će nekome da se dopadne to što pišem, da bi u jednom trenutku taj strah nestao, pred spoznajom da je to taloženje osjećanja u svojoj nutrini teže od rizika da li će se naći neko ko neće razumjeti moje pisanje. Jednostavno je došao trenutak u kom su emocije našle svoj put da izađu vani, kao kad se nar raspoluti u svojoj zrelosti, tako su poput slatkih zrnaca ploda, osjećanja pohrlila ka čitaocu.

Vaši stihovi su puni prirode: hrast, oluja, noćni ljiljan, mesečina. Šta vam priroda daje što grad i svakodnevica ne mogu?

Priroda kao vid pročišćenja, iskrena u svoj svojoj suštini. Ne posmatram je samo kao nešto što nas okružuje, kao puki geografski pojam, već kao produžetak same ljudske duše. Mi smo ti koji gušimo nju, njena rak-rana, ljudske tvorevine su metastaze koje remete prirodnu ravnotežu. Zato nam priroda često vraća po zaslugama. U biti mi jesmo priroda, samo što zbog vlastitog komfora često zaboravljamo ili čak negiramo tu činjenicu.

Koliko pisanje za Vas jeste traganje za smislom? Da li pesma odgovori na pitanje ili postavi novo?

Pisanje za mene predstavlja poniranje u srž moga bića, naravno opet sve zavisi na šta se sama pjesma odnosi. Dosta ljubavnih pjesama su u biti moja fikcija, mada i sama mašta može da u sebi nosi neke sekvence zakopane u onom dijelu našega nesvjesnog. Kada pišem pjesme koje se odnose na suštinu života, tu tragam za smislom, pokušavajući da suočim dobro i zlo, tamu i svjetlo u stalnome nastojanju da istina nađe svoj put i da svjetlo, pa bilo ono i samo iskra, pobjedi tminu.
Za mene završena pjesma prvo stvara sliku kao kada složite mozaik, neka vrsta vrata koja su zatvorena, ali ne i zaključana. To bi bilo otprilike da u pjesmu uselite dušu, biće koje ima neki svoj život, a samim tim tu se njena konačnost ne završava, već uvijek postoji taj mali upitnik koji golica maštu čitaoca, da pokuša da definiše srž emocije i da nastavi u mislima da prati njen trag poistovjećujući se sa pjesmom.

PROCES I STVARANJE KAO ŽIVOT

Vaši stihovi često nastaju u „kuhinji u kojoj miriše svakodnevica“. Da li se ritam kuvanja i ritam pisanja prepliću? Imaju li recept i pesma istu vrstu pažnje, onu koja traži strpljenje, miris i tačan trenutak?

Alhemija! Da, za mene su i kuvanje i pisanje čista alhemija. Volim da eksperimentišem, kako u kuhinji, tako i nad praznim papirom i da unesem ljubav u obje stvari, a rezultat nakon “krčkanja” onog laganog, na kraju prelazi u krešendo, jer najvažnije je znati odrediti onaj trenutak kada dolazi završnica da jelo ne bi bilo previše zabibereno, a poezija sladunjava. Sve u svemu, i jedno i drugo imaju isti izvor — ljubav koja je sastavni dio života.

U pesmi UMJETNOST STVARANJA pišete da „grane niču iz ruku“. Doživljavate li čin stvaranja kao produžetak tela, kao biološki impuls koji se pretvara u umetnost?

Stvaranje je čin u kojem ne postoji granica između duha i tijela. Za mene poezija predstavlja produžetak samoga bića, koje je u stalnom traganju za odgovorima, ali ne sa naučne strane, mada ne negiram nauku. Priroda jednostavno diše, ima srce, nije samo puki predmet na kome odmaramo oči. Kako što drvo pušta svoje mladice, nesvjesno, tako i ljudi imaju impulse koje nisu uvijek u stanju da kontrolišu. Tijelo je u biti polazna tačka, a ruke kao grane su način da svoju poeziju rađam za čitaoca.

Često pišete uz selfije, spajajući lice i stih. Koliko je za Vas važno da čitalac vidi osobu iza pesme, da prepozna pogled iz kog je stih izrastao?

Mogu reći da mi je poprilično važno da čitalac vidi mene kao živu osobu, ne kao imaginaran lik koji živi iza neke maske. Za mene poezija nije neki apstraktan pojam, već živi talas koji diše, jednostavno rečeno moj odraz u ogledalu.

Ne pripadate pravcima, generacijama ni školama. Da li Vam ta stvaralačka sloboda ponekad donosi sumnju, da niste „dovoljno književni“? Ili je upravo ta neukalupljenost Vaša najveća snaga?

Pripadam onoj generaciji koja je slušala svoje očeve, pa kada sam izrazila želju da želim da upišem lingvistiku, moj otac je rekao da tu ne postoji perspektiva i upisah hemiju u kojoj se uopšte nisam nalazila. U biti nisam se ja mnogo ni borila da pobjedim racionalni stav moga oca, jer mislim da sam bila upornija, prihvatio bi moju želju. E, sada to pitanje kako se ja osjećam? Naravno, nikada nisam voljela laž, pa neću ni sada da joj pribjegavam. Često sam osjećala tu nesigurnost i postavljala sebi pitanje gdje sam ja u svemu tome i da li postoji za mene mjesto među tim koordinatama književnih krugova. Mada u biti ja i ne bolujem da negdje pripadam. Potreba da pišem mnogo je jača od sumnje i straha i čak mislim da je ona spas od samoljublja. Jer kada čovjek sebe preispituje, samim tim čuva se od sujete. I da, mislim da donekle u tom nekom “samotnjaštvu” leži moja snaga, jer kada ne pripadate bilo kojoj školi, imate tu slobodu da birate sami svoj pravac i jedini dug je prema samome sebi i onome najvažnijem, načinu da nađete put do uma čitaoca.

PRVA KNJIGA I ODNOS SA ČITAOCIMA

Čitaoci Vas već godinama bodre da objavite knjigu. U kojoj fazi je sada ta želja? Šta bi za Vas značilo da stihovi dobiju korice?

Da, mnogo prijatelja već odavno utiču na mene u tom pravcu. Moja stremljenja su išla od ushićenja, do momenata totalnoga odustajanja. Pitanja, kome, čemu, za koga? Onda me je jedna drugarica, još prošle godine, Ljiljana, uputila na vas. Znate i sam da sam se javila, pa se onda skoro godinu dana nismo čuli, naravno čin mog odustajanja. Nailazi trenutak kada postajem svjesna, uz vaš podsticaj, da želim to da napravim zarad sebe same i naravno zbog onih koji ostaju iza mene. Nadam se da neću dugo čekati na to da ostvarim nešto što sanjam još od dana kada sam bila samo klinka. Ova zadnja rečenica mnogo govori.

Kako birate šta ćete podeliti na društvenim mrežama? Postoji li pesme koje čuvate samo za knjigu?

U biti to što sam objavljivala, a bilo je dosta toga, jer sama rekoh da su postajali trenutci kada sam bila sigurna da su mreže jedini put preko koga moju poeziju plasiram čitaocu, birano je nasumice. Kada sam odlučila da ću ipak ostvariti svoj san, sakrila sam pjesme koje čekaju da se nađu među koricama zbirke.

Komentari ispod Vaših objava su puni emocija i podrške. Koliko Vam znači taj direktan odnos sa publikom? Menja li on način na koji pišete?

Podrška i lijepe riječi znače mi mnogo. U početku su baš one hranile moju nesigurnost i poprilično me od nje izliječile. Što se tiče samoga načina pisanja, to ne utiče mnogo, jer kao što rekoh, pisanje za mene od kada znam za sebe je način da kanališem svoja osjećanja i pustim ih van. Tako da sama ta potreba rađa se iz emocija i riječi same pronalaze svoj put, naravno nimalo lak, ali na kraju donose olakšanje.

Kad biste morali da izaberete jednu svoju pesmu koja Vas trenutno najbolje predstavlja, koja bi to bila i zašto?

Uh, ima ih više. Jedna od njih je “Predstava bez kraja”.
Kroz nju govorim Ja, baš onakva kakva sam, bez laži, sakrivanja, bez bilo kakvog poigravanja. Ne podnosim licemjerje, nekako prije ću biti sama, mada naravno uvijek postoje ljudi koji cijene iskrenost, već u gomili koja se krije iza lažnih osmjeha. Naravno, tu je još jedna bitna stvar, pokušaj da u sebi probudim, bar s vremena na vrijeme, ono dijete puno povjerenja. To je ipak taj optimizam koji je bitna stvar i bez koga ne bi postojao smisao življenja.

Sonja je dete rata. Najlepše tinejdžerske godine ostavila je u Sarajevu, srpskom naselju Grbavica, između 1992. i 1995. – u vremenu koje se ne briše ni iz pamćenja, ni iz poezije. Iz tog grada, koji je istovremeno bio i rana i kolevka, ponela je iskustvo koje se ne može prećutati. Dolazak u Srbiju otvorio joj je prostor za novi život, ali i za duboki unutrašnji preobražaj. Za pesnika, takvi lomovi nisu samo biografske činjenice, oni su temelj iz kog izrasta nova ličnost. A iz ličnosti, poezija. Poezija koja ne beži od prošlog, već ga pretvara u boju, u sudbinu, u koren. Sve što se tada ima reći nosi svoju težinu, svoj miris, svoju senku. Sonja je danas pred onim večitim izazovom pesnika: dok je život doziva u novo, pesma u njoj riče iz prošlog.

KORENI, PREOBRAŽAJ I JEZIK SEĆANJA

Najlepše tinejdžerske godine proveli ste u ratnom Sarajevu. Kako se piše poezija kad se odrasta uz zvukove koji nisu stihovi? Da li je tada reč bila utočište ili nemoguća?

Tada sam više vodila dnevnik u vidu proze, nažalost bez njega sam ostala. Pisanje jeste jedna vrsta utočišta, mada možda će nekome čudno biti, ali mene je taj rat naučio mnogo čemu i te lekcije ne postoje u knjigama. Prijateljstva u ratu su sam život, veza koja je toliko duboka da ne postoji riječ kojom se može opisati. Na zvukove olova čovjek se navikne, prihvati ih jer sve drugo odvelo bi ga u ludilo. Gubici prijatelja, to je ono najgore, tu nastaje muk. Postoji pjesma — Epitaf, nju sam napisala za najboljeg druga kojeg je vihor rata odnio. Sve u svemu, ratova će uvijek da bude, ono što je osnov svega ne dozvoliti mržnji da uđe u srce, ali isto tako znati za svoje korijene, jer čovjek koji nema svoj identitet, laka je meta u ovome opasnom svijetu.

Dolazak u Srbiju doneo je novi život i novu sredinu. Šta se u jeziku pesme promenilo posle tog preobražaja? Da li neki stihovi i dalje govore “sarajevski”?

Ja sam imala olakšavajuću okolnost, za razliku od mnogih Srba koji su morali te ’96. da napuste Sarajevo, što sam znala gdje ću. Nisam odmah otišla za Srbiju, u Srbiju sam se preselila ’99. Moj otac je iz Crne Gore, tamo smo imali vikendicu, tako da smo sestra i ja sa dva kofera krenule u taj novi život. Odrasle smo u jednom danu koji je za mene bio teži od čitave četiri godine rata. Nisam u tom vremenu mnogo pisala, možda što sam bila ogorčena i bijesna. Poslije dolazi to neko mirenje, ne predaja, već spoznaja. Tek tada sam mogla da krenem dalje. Upoznavši jako brzo budućeg supruga, sa kojim imam troje predivne djece, stigao je mir u moj život. Što se tiče “sarajevskog pečata”, mislim da ne, tu sam napravila jednu vrstu hirurškog reza, neke stvari treba ostaviti u prošlosti, manje bole.

Kaže se da pesnik nosi sve svoje zavičaje sa sobom. Gde su danas Vaši koreni — u mestu, u sećanju, u jeziku kojim pišete?

Postoji pjesma — Ja nemam iskona dom. U njoj sam opisala taj osjećaj kada ste nigdje. Naravno da djetinjstvo boli, posebno ako je ono bilo srećno, pa je prekinuto na svirep način. Boli moja ulica, haustor, jabuka iza kuće, sarajevska magla… mogla bih da nabrajam dok sam živa, ali nema efekta. Zato se rijetko vraćam, jer mislim kada bih zaronila u dubinu, samo bih samoj sebi otvorila ožiljke, a neke priče treba završiti sa velikom tačkom. U biti moji korijeni su u ponosu što sam Srpkinja, ali i čovjek koji nikoga ne mrzi.

Kad život zove da se nastavi, a pesma “riče iznutra”, ko pobedi? Da li ste nekad morali da ućutkate pesmu da biste živeli, ili da živite da biste mogli da je napišete?

Mislim da se te dvije stvari prepliću, pjesma i život. Riječi koje se talože u samome biću, tuge, radosti, sve to čini neki balans, tako da se opet vraćam na emociju kao pokretača. Kada pjesma nastane, sa njom dolazi olakšanje, jer to i jeste jedan vid kanalisanja života.

ČITANJE KAO DEO STVARANJA

Kojoj knjizi se vraćate kad tražite utehu, a kojoj kad tražite snagu?

I za jedno i drugo pisac je isti, Dostojevski. Mogla bih da kažem da utjehu nađem u djelu “Idiot”, a snagu u “Braći Karamazovi”. Dostojevski je mnogo uticao na formiranje moje ličnosti. U njegovim djelima, a i u životu, postoji ta srž koje treba da se držimo — moje skromno mišljenje — da bi naš život imao smisao. Najljepši citat “Ljepota će spasiti svijet” je nešto čega se čvrsto držim. Jer ako izgubimo moralnu čistotu, izgubili smo sve.

Postoji li pesnik ili pesnikinja čiji stihovi su Vas “naučili da pišete” iako se nikad niste sreli?

Da, Miroslav Mika Antić. Počelo je to sa pjesmom “Plavi čuperak”, “Plava zvezda”, “Dosadna pesma”, “Pesma za nas dvoje”, pa preko “Besmrtne pesme” — svih njenih verzija, završilo se na zbirci “Mit o ptici” i “Savršenstvu vatre”.
Ovu posljednju držim kraj uzglavlja, sa njom liježem. Mika je u biti moja vječita inspiracija. Fascinira me njegovo stalno traganje za odgovorima, koje upravo crpi iz prirode. Naravno tu su i Desanka Maksimović, Dobrica Erić, Branko Miljković… Ali Mika je Mika.

Šta trenutno čitate? Ima li nešto što Vas je nedavno iznenadilo, pomerilo?

Trenutno čitam roman Zli dusi od Dostojevskog. A što se tiče knjige koja me je izbacila iz kolosijeka, to je definitivno ispovjest Bojana Vegare Djeca koju nije volio svijet. Znate onaj osjećaj kada, nakon mnogo vremena, pred sobom iznenada ugledate, sebe. Dijete koje nije volio svijet. Dok sam čitala Bojanovu ispovjest, desilo se ono premotavanje filma: slike su same nadolazile, kao fleševi. Unutrašnje okidanje. I smijala sam se i plakala. Bojan je oslikao istinu, moju istinu, koju sam ’96 spakovala u crveni kofer, zajedno sa uspomenama, ulicom, sarajevskom maglom… djetinjstvom, srećama i tugama, i krenula u neizvjesnost. Bojan je progovorio za sve nas koji smo pokušavali da kažemo svoju istinu, ali je niko nije želio čuti. Pratim Vegaru i ponosna sam što je uspio u svome naumu: da ova ispovjest, potekla iz dubine duše, dođe do što više ljudi.

Koju knjigu biste preporučili mladom čoveku koji tek ulazi u poeziju? A koju nekome ko misli da “ne razume poeziju”?

Sad se vraćam opet na onoga koga najviše volim. I u jednom i drugom slučaju Miku Antića. U prvom slučaju zato što mlada osoba sebe može da pronađe u dječijim, a onda i ljubavnim Mikinim pjesmama. A onoga ko misli da je poezija nešto prozaično, upravo zbog filozofije života koju tako suptilno unosi u zadnje dvije zbirke koje sam navela, a iz te suptilnosti se rađa nagon da se zamislimo nad samim životom, nad procesom postojanja i prolaznosti.

Među savremenim pesnicima, svojim prijateljima da li bi ste izdvojili nečiju poetiku?

Dopada mi se poezija Jasne Jeremić, ona na tako jednostavan način secira stvarnost i društvo koje nas okružuje. Njen stil pisanja psihološki je dubok i oštar, i sa malo riječi pogađa suštinu života. Jedan od pjesnika čija me poezija posebno dojmila je Goran Matić. Njegov stil je dubok, reflektuje neki svoj unutrašnji svijet, nabijen emocijama, i daje čitaocu prostor da se i sam pronađe u napisanom. Onda, recimo, poezija Đorđija Račića, odiše onom dubokom duhovnošću koja vas tako savlada da morate da se unesete u svaki stih. Njegove pjesme su obojene bojama zavičaja i gađaju u srž samoga bića.