HIRURG NAPAĆENOG SRPSKOG NARODA
Priča iz knjige “TIHI JUNACI” Dejana Todoranovića
str. 182- 186.

Čitajući dnevnik dr Miodraga Lazića, shvatio sam koliko je, zapravo, i u najtežim okolnostima jednostavno ostati čovjek. On je bio junak, pošten čovjek, kome je uvijek bilo najvažnije da spasi ljudski život, bez obzira na to koga bi mu doveli i sa koje strane dolazio. U vihoru rata, kada su mnogi zaboravljali na ljudskost, on nije dijelio ljude po uniformama, već je u svakome vidio samo čovjeka kome je pomoć neophodna. To je istinski primjer čojstva, to su ljudi čijim pričama treba ispuniti najdublje prostore svoje duše. Izbor uvijek postoji, pitanje je samo imamo li volje, snage i čestitosti da izaberemo ono što je ljudsko i ispravno.
Priča o doktoru Miodragu Laziću, čuvenom hirurgu iz Niša, svjedočanstvo je o čovjeku koji je dva puta u svom životu stao na prvu liniju odbrane, žrtvujući sebe kako bi spasio druge. Rođen je u Beogradu, odnosno Zemunu, 31. maja 1955. godine, gdje je završio osnovnu školu.
Nakon što je njegov otac Dragić Lazić, oficir JNA, dobio prekomandu, porodica se seli u Niš. Tu je završio gimnaziju i studije medicine. Hirurgiju je specijalizovao na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu u svojoj tridesetoj godini. Nakon specijalizacije, godinu dana je radio u Vojnoj bolnici u Nišu, a potom se zapošljava na Hirurškoj klinici Kliničkog centra u Nišu.
Kada je početkom devedesetih godina prošlog vijeka počeo rat, doktor Laza je donio odluku koja će zauvijek promijeniti njegov život. Ostavio je sigurnost i udoban život u Nišu i otišao kao ratni Dr Miodrag Lazić hirurg dobrovoljac u bolnice na samoj liniji fronta. Njegov put vodio ga je u Republiku Srpsku Krajinu, potom u bolnicu „Koran” na Palama, a zatim do Blažuja, gdje je bio jedan od osnivača ratne bolnice „Žica”.
Uslovi u kojima je radio bili su veoma teški. Operisao je danonoćno, često pod kišom granata, bez struje, vode i osnovnih lijekova. Kroz njegove ruke prošle su hiljade ranjenika, a doktor Laza nije pravio razliku, spašavao je svakoga ko je donesen na njegov operacioni sto, bili oni Srbi, Bošnjaci ili Hrvati. Na tom području ostao je punih 40 mjeseci kao jedini hirurg, obavivši više od 3 500 operacija pod punom anestezijom. Svoja sjećanja, patnju i borbu za svaki pojedinačni život kasnije je pretočio u izuzetnu autobiografsku knjigu „Dnevnik ratnog hirurga”, a njegov život i dnevnički zapisi kasnije su poslužili kao inspiracija i za dokumentarne projekte.
Ovdje bih volio ostaviti jedan zapis iz dnevnika, koji će, možda, dodatno podgrijati želju da ga pročitaš, dragi čitaoče, što ti od srca preporučujem:
‘’… U šoku imam dve curice od tri i šest godina. Starijoj je granata uletela kroz prozor, majku na mestu ubila, a njoj gotovo odsekla nogu. Borba. Tri operacije. Mislim da će noga ostati. Mlađa ima samo tri godine. Zagrlila me i ne pušta. Kontuzija glave, granata u Vogošći. Tamo je sa bakom. Roditelji nisu uspeli da izađu iz Sarajeva. Na početku sukoba je bila kod bake i tu ostala. Samo pita za mamu i traži cucu. Da umreš. Spasava me jedna sestra iz intenzivne nege. Kada je malecka videla nju, počela je da plače i doziva je:
‚Mama, mama!’ Verovatno liči na njenu majku. Sestra je uzima i malecka je ljubi. Suze. Svi plačemo. Ona grčevito drži Snježu. ‘’ ( 10. stranica knjige)

Nakon što se iz Srpskog Sarajeva u februaru 1996. godine vratio u Niš, Miodrag Lazić je nastavio da radi u Kliničkom centru u Nišu. Postao je načelnik Torakalne hirurgije sa traumatologijom i načelnik Dr Miodrag Lazić u ordinaciji Odjeljenja urgentne hirurške jedinice Kliničkog centra u Nišu, a 2020. godine istorija je od njega tražila još jednu žrtvu. Kada je izbila pandemija virusa korona, doktor Lazić je obavljao funkciju direktora Urgentnog centra u Nišu i bio je na samo dva mjeseca do zaslužene penzije.
Iako su mu svi savjetovali da se skloni zbog njegovih godina i zdravstvenog stanja, on je to odlučno odbio. Kao što je devedesetih stao pred metke i granate, tako je sada ponovo stao na prvu liniju odbrane pred nevidljivim neprijateljem. Nažalost, radeći sa pacijentima, zarazio se virusom i preminuo 14. aprila 2020. godine, spasavajući tuđe živote. Iza sebe je ostavio suprugu Anu, kćerku Ninu i sina Peđu.
U Istočnoj Ilidži je, povodom Dana Republike – 9. januara 2024. godine, otkriven spomenik doktoru Miodragu Laziću, a medicinska škola i ulica u Nišu nose njegovo ime.
Dugo sam bio pod snažnim utiskom njegovog dnevnika. Osjeća se da tu nije bilo vremena za stilska uljepšavanja, ali je tekst upravo zato iskren, živ i potresan, što je i najvažnije. On barem djelimično dočarava pakao u kojem su se ti ljudi nalazili i ostavlja dubok i neizbrisiv trag u duši čitaoca. Nakon čitanja pojedinih priča, čovjek prosto pusti suzu i spusti knjigu ne bi li se pribrao. Hvala svim očevima koji su se borili devedesetih. Hvala svima koji su na bilo koji pošten način pomogli svom narodu u tom ratu. Iako se često dičimo svojom istorijom, svjestan sam da smo podvige ljudi iz ratova devedesetih u velikoj mjeri zapostavili. Svakog poštenog čovjeka treba spominjati, ma koje nacije i vjere bio. Ipak, ako zaboravimo čestite ljude u sopstvenom narodu, teško da ćemo ikada izgraditi svijest i o onima koji pripadaju drugim narodima. Pred sami kraj želim da podijelim oproštajno pismo dr Miodraga Lazića, kako bismo se još bliže upoznali sa njim:
„Otišao sam časno i pošteno. Kao direktor UC dva meseca pred penziju, stajao sam ispred svojih ljudi, dragih doktora i sestara. Stajao sam na prvoj liniji, nisam se krio, naprotiv, bio sam ispred svih znajući da sa svim svojim bolestima i godinama imam veliki rizik, ali čast i ponos nisu mi dozvoljavali da se sklonim. Takav sam bio na krajiškom ratištu godinu dana, na sarajevskom ratištu četiri godine, za vreme NATO bombardovanja. Neću da odem tiho, hoću da odem onako kakav sam bio čitav život, a to znaju moji prijatelji, kolege, porodica. Svi su mi govorili da se sklonim, ali ja to sebi nikad ne bih oprostio. Moji voljeni Krajišnici, prijatelji iz Republike Srpske za koje sam živa legenda zauvek, iskreno će plakati svi, jer su uvek verovali da sam neuništiv. Koliko sam ovih dana dobio poruka podrške. Volim vas, zauvek. Moji unuci i unuka Mila ostaju bez dede, ćerka i sin da ne tuguju, nego samo napred. Budite ponosni na mene. Drage moje kolege, Marija, Boki, Brale, Kando, Sunčica i Macane, drage moje sestre koje ste mi uvek verovale, zbogom. Voljenoj Ani, ratnom drugu i ženi poruka: budi hrabra i čvrsta zbog dece i unuka, a gore na onoj strani, jednoga dana bićemo ponovo zajedno. U Nišu mojim prijateljima poseban pozdrav. Poslednja mi je želja da me ispratite pesmom „Marš na Drinu.”
Ovako se oprostio dr Laza, hirurg našeg naroda, posthumno odlikovan Ordenom Sv. Romana.
Sjetih se Gandalfovih riječi iz „Gospodara prstenova: Povratak kralja”: „Kraj? Ne. Putovanje se ovdje ne završava. Smrt je samo još jedan put, kojim svi mi moramo proći.













