VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ (1787-1864)
Piše: Nataša Lazukić

Reformator srpskog jezika Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864), jedna je od najznamenitijih ličnosti srpskog jezika, književnosti i kulture. Rođen je na današnji dan, 6. novembra 1787. godine u Tršiću kod Loznice.
Ime Vuk kao snaga protiv vještica i uroka
Vuk je rođen kao peto dijete u porodici Stefana i Jegde. Prije njega, braća i sestre su mu umirali, a roditelji su odlučili da mu daju ime Vuk kako bi ga, prema narodnom vjerovanju, zaštitili od zlih sila i da ga vještice ne bi udavile.
Vuk je osnovnu pismenost stekao u selu kod rođaka trgovca Jevte Savića-Čotrića, potom u školi u Loznici gdje je utvrdio “bekavicu” (sricanje u bukvaru), a kasnije je prešao na “časlovac”. Zahvaljujući igumanu manastira Tronoša, Stevanu Jovanoviću, dovršio je školovanje i sa ljubavlju prisustvovao bogosluženjima.
Reformisao gramatiku, bilježio narodne pjesme i preveo Sveto Pismo
U Prvom srpskom ustanku bio je pisar vojvode Ćurčije, zatim učitelj u Beogradu i carinik na Dunavu kod Kladova. Poslije propasti ustanka 1813. godine, odlazi sa srpskim izbjeglicama u Beč i tamo upoznaje Jerneja Kopitara, cenzora za jugoistočne jezike na bečkom dvoru, koji prepoznaje Vukov talenat i pomaže mu pri reformi srpskog jezika. Vukov prethodnik, Sava Mrkalj, je već 1810. godine pokrenuo temu reforme stare azbuke i u Budimu štampao knjižicu “Salo debeloga jera libo azbukoprotres”.
U Beču 1814. godine izlazi “Mala prostonarodna slavenoserbska pjesnarica”, a po ugledu na Kopitara i njegovu gramatiku, izlazi i “Pismenica serbskoga jezika”. Godine 1815. izlazi “Narodna srbska pjesnarica”, a 1818. prvo izdanje Srpskog rječnika sa 27.270 riječi i srpskom gramatikom, koji će biti dorađeni i prošireni u izdanju iz 1852. godine. Od 1823. do 1866. godine izašle su “Srpske narodne pjesme” u šest knjiga. Jedno od najvažnijih Vukovih djela je prevod Svetog Pisma (“Novi zavjet Gospoda našeg Isusa Hrista”) 1847. godine. Vukov prevod poslužio je kao osnova zvaničnom, Sinodskom, od Komisije urađenom prevodu Novog zavjeta na savremeni srpski jezik 1985. godine.
Srpski narod kao nepresušan izvor mudrosti
Djelatnost Vuka Karadžića određena je pojmovima narod i narodno. Polazeći od narodne književnosti kao osnove i uzora, Vuk je ušao u veliku bitku za srpski jezik i književnost. On je bio duboko vezan za iskru duše običnog čoveka, domaćina, viteza i seljaka. U njihovim pričama, umotvorinama i narodnom predanju je prepoznao blago i zato srpski jezik i danas obiluje raskošnim i milozvučnim riječima.
Po prirodi bogato nadaren i osjećajan čovjek, on je instinktivno umio da odredi vrijednost djela narodne književnosti. Mnogo toga je pamtio od predaka, a nešto je i sam zapisivao od drugih.
Sve srpske narodne pjesme Vuk je podijelio na muške (epske) i ženske (lirske), a pored toga je sakupljao narodne pripovijetke, poslovice, umotvorine i zagonetke.
Od čuvenog guslara Filipa Višnjića je Vuk zapisao: Početak bune protiv dahija, Boj na Čokešini, Boj na salašu, Boj na Mišaru, Boj na Loznici, Knez Ivan Knežević.
Starac Milija je znao “samo pjevati”, pa je Vuk je od njega zapisao: Banović Strahinja, Ženidba Maksima Crnojevića.
Od Tešana Podrugovića Vuk je zapisao: Ženidba Dušanova, Marko Kraljević i Ljutica Bogdan, Marko Kraljević i Vuča dženerale, Ženidba Marka Kraljevića, Marko Kraljević poznaje očinu sablju, Marko Kraljević i Arapin, Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Marko Kraljević i Đemo Brđanin, Car Lazar i carica Milica, Novak i Radivoj prodaju Grujucu, Ženidba Stojana Jankovića, Senjanin Tadija.
Veoma je interesantna i zbirka narodne erotske poezije “Crven ban” koja obliluje kratkim ritualnim pjesmama.
Poštovali ga braća Grim, Gete i Puškin
Zasluga Vukova je u tome što je stvorio srpsku nacionalnu književnost, stvorivši, s jedne strane, od srpskog narodnog jezika književni jezik, čisteći ga od “tuđica”.
„Ja sam se u pisanju knjiga najviše o tome starao da bi narod srpski uz njih sebe poznao, i da bi kod drugijeh naroda poznat postao”, kazivao je Vuk.
Zahvaljujići neumornom radu, Vuk je postao prepoznato ime u Evropi i Rusiji. Jakov Grim će 1823. godine u “Getingentskim učenim novinama” pozvati Nijemce da uče srpski jezik i čitaju pjesme. Gete je bio oduševljen ljepotom i muzikalnošću srpske lirike, pa je u Vajmaru ugostio Vuka kao počasnog gosta. Puškin je u Rusiji prepjevao neke srpske narodne pjesme.
Djelo u 39 tomova i protivnici Vuka Karadžića
Gigantskim radom njegovo djelo je sabrano u 39 tomova čime je Vuk je stekao mnoge pristalice, ali i ogorčene protivnike. Među protivnicima nalazili su se ne samo pisci stare škole, već i i dva najmoćnija čovjeka u srpskom narodu, knez Miloš i mitropolit Stratimirović. Uzalud je 1832. godine Vuk uvjeravao kneza Miloša da je njegova „ortografija“ za naš jezik pravilnija od svih ostalih i „pametnija od ortografija sviju naroda i jezika evropejskih“. Ipak, pod okriljem kneza Miloša Obrenovića, štampana je većina Vukovih izdanja.
Sa stranica onovremenih listova i knjiga rasprave su prešle u mnoga područja, javna i privatna: u škole i đačke družine, u naučna i književna „obščestva“, u kuće, kafane, manastire. Pohvale i pokude stizale su Vuku i u pismima njegove razgranate prepiske, a uređivao je i almanah “Danicu”.
1847. objavljene “Pesme” Branka Radičevića
Njegove reformatorske ideje odnijele su odlučujuću prevagu 1847. godine, kada su izašle “Pesme” Branka Radičevića, dokaz da se Vukovim jezikom mogu pisati i umjetnička djela, a Đura Daničić je djelom “Rat za srpski jezik i pravopis” dokazao da su opravdane Vukove jezičke postavke. Cijela zlatna epoha srpskog romantizma bila je pod Vukovim uticajem.
Ćirilica među najljepšim pismima svijeta
Vuk je usavršio savremeni fonetski pravopis za Ćirilovo pismo – ćirilicu. Oslobodivši se svih znakova pravopisa koji nisu imali glasovnu vrijednost, postavio je vrlo jednostavno jezičko pravilo: “Piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano”. Tako je naša azbuka svrstana među najljepša i najednostavnija svjetska pisma.
Samouki Vuk dobio svjetska priznanja
Vukovo obimno i značajno djelo i za života mu je izmamilo brojna priznanja. Od akademija i naučnih društava, kako naših, tako i evropskih, dobio je samouki Vuk 16 diploma, od vladara tri zlatne medalje i četiri ordena, takođe i dva zlatna prstena (sa smaragdom i brilijantom).
Udostojen je članstvima Bečke akademije nauka (1849), Berlinske akademije (1850), Književnog odeljenja Petrogradske akademije (1851). Bio je član Petrogradskog društva ljubitelja ruske književnosti (1819), Učenog društva pri Krakovskom univerzitetu (1820), Tirinško-saksonskog društva za ispitivanje otadžbinskih starina (1824),
Getinškog učenog društva (1824), Društva za istoriju i starine pri Imperatorskom moskovskom univerzitetu (1828), Odeskog društva ljubitelja istorije i starine (1824), Društva srpske slovesnosti (1842), Imperatorskog harkovskog univerziteta (1847), Afričkog instituta u Parizu za ukidanje ropstva (1848), Ruskog geografskog društva
(1850), Društva za povjestnicu i starine jugoslovenske u Zagrebu (1850), Društva ljubitelja književnosti pri Moskovskom univerzitetu (1859), Požeške županije (1861). Izabran je za člana Matice ilirske kao i za počasnog građanina grada Zagreba (1861). Filozofski fakultet u Jeni proglasio ga je počasnim doktorom.
Hrvati preuzeli Vukov model književnog jezika
O Vukovom značaju, koji prevazilazi srpske prostore, govori i činjenica da mu je Zastupništvo grada Zagreba 1861. godine dodijelilo Povelju počasnog građanina, kojom su mu data “sva prava, sloboštine i koristi kao što svakom građaninu Zagreba po zakonu i starom narodnom običaju pripadaju”.
Hrvati su odlukom Sabora preuzeli Vukov model književnog jezika sa svim elementima, uključujući i akcenatski sistem. Neki lingvisti dobili su zaduženje da urade “instrumente” tog jezika i udžbenike. Godine 1892. Ivan Broz izdaje i štampa “Hrvatski pravopis”, u čijem predgovoru navodi da bi se “sve to moglo nazvati i srpskim pravopisom”.
Hrvatski leksikograf Tomo Maretić 1899. godine izdaje “Gramatiku i stilistiku hrvatskog ili srpskog jezika”.
“Ono što je Ciceron za Latine, to je Vuk za nas”, zapisao je Maretić.
Vuk je više od jednog vijeka u Zagrebu imao ulicu, koja je 1992. godine preimenovana pošto je u tom periodu Hrvatska raskidala sve istorijske veze sa Srbijom i Srbima.
Nakon 33 godine u tuđini, počiva u porti Saborne crkve u Beogradu
Vuk Stefanović Karadžić je preminuo 1864. godine u Beču. Nakon 33 godine u tuđini, posmrtni ostaci Vuka Karadžića preneseni su 1897. godine iz Austrougarske u otadžbinu i uz Dositeja Obradovića počivaju u porti Saborne crkve u Beogradu.













