BERUĆI GLJIVE
Te, 1996 – e godine, juni je bio topao i umjereno kišovit. U brojnim šumarcima u kojima je bilo dovoljno sunčeve svjetlosti, oduvijek je u to vrijeme i tačno se znalo na kojim mjestima bilo bijelih gljiva koje je narod nazivao mliječnicama, a između njih bi se našlo i onih sitnih gljiva, obično u paru, izrazito žute boje i njima bi se berači posebno obradovali.
U branje gljiva odlazili su i odrasli ali najčešće su to činila djeca, valjda što je već bio raspust, ali i zbog velikog zadovoljstva koje osjete kad ih ponesu kući znajući da će im se majke obradovati i da će se ubrzo kuhinjom širiti zanosan miris pečenih gljiva.
Jednog prijepodneva, dva drugara krenuše u prilično udaljenu šumicu s istom željom i već su osjećali taj omiljeni miris ne sluteći da će se brzo vratiti kući i mimo svoje volje.
-Hej, Dugački! Dođi da vidiš nešto!
-Ama, šta je sad?! Dosadan si k’o šuga! Baš sam naišao na nekoliko krupnih bijelih, a evo vidim i poneku žutu. Samo da ih vidiš!
-Ma, pusti sad gljive! Dođi, molim te! Ukočio sam se od straha. Ne smijem se pomjeriti ni za prst.
-Kad si toliko navalio, evo dolazim! Baš me zanima kakvu si to alu ugledao?
Kad Dugački priđe, pogleda u druga, zatim u mjesto na kome je stajao, pa reče:
-Au, Smotani! Ti si baš neki baksuz. Dok ja berem gljive, ti… Kako ja vidim, ovdje će brale biti posla za mnoge… Požurimo!
***
-I, momci, šta je dalje bilo? – ozbiljnim tonom obrati se isljednik dječacima ispred sebe koji su sjedili jedan pored drugog i povremeno se pomjerali na stolicama, kao da su jedva čekali da kažu šta imaju, pa da idu za svojim poslom.
-Ja, gospodine, ostavim gljive gdje su i bile i krenem prema Smotanom…
-A ko ti je taj Smotani? – opet će isljednik.
-Pa, ovaj ovdje. Tako ga zovemo jer nekako, nikad ne zna šta i kako treba nešto uraditi…
-A kako tebe zovu?
-Svi me zovu Dugački. Vidite koliki sam! Moja baba Petra kaže, da je to zato što je bila kišna godina kad sam se rodio.
-Gle, gle! Pa, ti si i neki šaljivdžija, ali sad nemamo vremena za šalu, nego, da čujemo! Sve po redu.
-Velim, ostavim gljive i priđem Smotanom, kad imam šta i vidjeti…
-Šta?
-On stoji, k’o kip. Ukočio sesav u strahu k’o malo dijete, pa ne mrda, a gleda ispred sebe. Pogledam i ja, a pred njegovom desnom nogom k’o da smo u biološkom kabinetu.
-Kakvom sad biološkom kabinetu?
-U onom gdje nam nastavnik predaje nauku o građi čovjeka. I meni su malo klecala koljena kad sam prvi put tamo ušao.
-Hoćeš li ti humoristo već jednom reći ono što te pitam?
-Na zemlji, baš pred njegovom nogom, nema ni lišća ni trave, a ni gljiva…
-A šta ima, pobogu brate?!
-Ma, gospodine, iz zemlje vire kosti šake s dugim prstima, samo što nisu onako bijeli kao na našem „mršavku“.
-Jel’ to misliš na čovječiji skelet?
-Mislim, al’ ga mi u školi tako zovemo.
-Da li se sjećate mjesta gdje ste to vidjeli?
-Kako se ne bi sjećali? Valjda je i Smotani nešto zapamtio, a ja i sad žalim što sam tu u blizini morao ostaviti neobrane gljive. A usadio sam u zemlju i moj omiljeni štap. Za svaki slučaj, ako zatreba…
-Bravo momče! – reče isljednik ustajući iza stola. – Samo, ja bih tebe nazvao Zamotani. Dok ti odmotaš sve što misliš da trebaš reći, čovjek se baš načeka. Ima nas vala, što bi sigurno rekla tvoja baba Petra, od svake fele – zaključi gledajući u dječaka, pa pogledavši u svoje saradnike ozbiljnim glasom reče:
-Krenimo kolege! Ko zna čija sudbina treba da izađe na vidjelo? Ko god da je, ima pravo na to.
***
Krajem avgusta iste godine, jednog ranog popodneva, na glavnoj ulici male varoši začu se glasno dozivanje:
-Gospodine! Gospodine! Stanite!
Čovjek se okrenu, pogleda u dva dječaka pored kojih je upravo prošao, pa iznenađeno reče:
-O, to ste vi! Smotani i Dugački.
-Jesmo. Glavom i bradom, kao što vidite – odgovori Dugački.
-Kako ste momci, i kojim dobrom ste tu? Škole još ne rade, koliko znam.
-Ma, rade. Za ovakve kao što sam ja. Bio sam na popravnom.
-Ko bi rekao? A djeluješ mi kao bistar momak.
-Ma, bistar sam ja, ali to nije dovoljno. Mora se malo i učiti.
-A iz čega si imao popravni?
-Iz biologije.
-I, jesi li položio?
-Jesam. Dobio sam četvorku. Izvuk’o me „mršavko“.
-Mršavko? A, da! Sad se sjetih odakle mi je to poznato. A kako baš on da te izvuče?
-Pa, lijepo brate. Poslije onog događaja u šumi kad smo brali gljive, dok sam učio biologiju za popravni, odlučim da „mršavka“ totalno savladam.
-Kako misliš, savladaš? Nisi se valjda s njim rvao?
-Ma nisam, Bože sačuvaj, nego sam naučio sve dijelove čovječijeg skeleta, do zadnje koščice, a baš to danas izvučem, i sve sam znao.
– Čestitam. Kao što vidiš Dugački, nikad ne znaš šta ti kad može biti od koristi.
-Kad smo kod toga, gospodine…
-Nemoj to, gospodine… Ja sam Gojko. Tako me zovi.
-Dobro, čika Gojko. Vi onda niste dozvolili meni i Smotanom da gledamo ono iskopavanje u šumici. Rekli ste: – „Idite kući. Ovo nije za djecu“. Šta ste tada našli?
-E, moj Dugački. Strpi se malo. Otada su prošla samo dva mjeseca, pa ću ponoviti: Bolje je da ne znate, jer vi ste ipak još djeca, ali ću vam rado reći, šta bi trebalo da znate.
-Recite! Recite, čika Gojko! – prvi put progovori Smotani. – Dugački misli da sve zna, kao i onog dana…
-Šta je to znao, onog dana?
-Pa, govorio ja njemu da ne idemo u onu šumicu, pa makar nas tamo čekala čitava tona gljiva. A on navalio…
-Bravo, Smotani! Baš sam to želio reći. Ne idite daleko od svojih kuća, i ne lutajte po šumama. Rat se tek nedavno završio. Djeca, a ni mnogi odrasli, ne znaju gdje su bile, a, i ostale linije razdvajanja teritorija. Na njima se, na nesreću mnogih svašta događalo, što nikako nije za dječije oči i uši.
Znači, momci, ne idite tamo, već čuvajte noge i glave, jer ima terena gdje umjesto gljiva mnogi pronađu mine, a onda im gljive nikad više ne zamirišu.
